gledala sam puno puta na animal planetu i sl programima kako vani mnogi ZOO imaju akcije upoznavanja djece u skolama i vrticima sa zasticenim, tj. ugrozenim zivotinjama, te dovode neke zivotinje da ih djeca upoznaju...

zanima me da li i udruga ARIS na taj nacin prilazi rjesavanju "problema" ili to kod nas nije moguce?

mislim da protiv jednog poljupca pasonje i veselog mahanja repom niti jedan roditelj s glupim idejama nema sanse

Voljela bih reći da ima nade da se nešto značajno napravi edukacijom, i reći ću to uz jednu ogradu, a ta je da se može napraviti nešto značajno ali da to traje jaaaaaaaaaaaaako dugo i  jako sporo. To naravno nije dobar razlog da se onda ne radi ništa (jer zagovornika te teorije i prakse ima jako mnogo - po principu ako ne može odmah, nije vrijedno truda) - već treba raditi ono što smatramo ispravnim u obimu u kojem to možemo. Jer kad bi svatko od nas educirao samo jedno dijete, zamislite koliko je to već djece više nego ako ne učinimo niti to :o)))

Budući da me Ana pozvala da na ovom topiku kažem nešto iz našeg direktnog iskustva edukacije djece po osnovnim školama (za one koji nas ne znaju - ARIS je udruga koja se bavi edukacijom djece za humani odnos prema životinjama i prirodi) evo par riječi. U sklopu naših edukacijskih radionica kojima smo do sada obuhvatili oko 1.000 djece u osnovnim školama Zagreba i Velike Gorice, između ostalog govorimo i o tome kako se ispravno pristupa psu, koje su odgovornosti odraslih i zašto, koje su sličnosti između životinja i ljudi, zašto životinje imaju prava, kako sve životinje pomažu, što sve životinje mogu i znaju, a ljudi ne itd.itd.itd. Od svega što na satu čuju i vide, djeca najviše zapamte (to pokazuju njihove pisane, anonimne evaluacije) što smiju, a što ne u susretu s psom kako bi se zaštitili od napada ili ugriza i kako bi se bezbrižno mogli igrati sa psom. To im se nekako najviše usječe u pamćenje jer je vrlo blisko njihovom iskustvu. Uvjerena sam da kada bi se moglo djecu odgajati bez roditelja bilo bi bržeg napretka :o)))) No, to nije moguće pa je stoga odgoj djece za humanost prema životinjama dvosjekli mač - ti ih učiš dobrome, oni to usvoje, a onda dođu doma i zlo i naopako ako imaju (a veliki broj ima) besćutne roditelje koji će bez problema napustiti psa jer im se ne slaže s bojom fasade (nedavni primjer jednog psa u Dumovcu). 

Što učiniti i u svim vašim primjerima kada roditelji panično ili vrlo neprijateljski viču prema vama i vašem psu na ulici? Sve što možete i morate zapravo, a što je vrlo teško je, pokazati vlastitim primjerom 1. da vaš pas neće ništa, da je vrlo prijateljski, 2. vrlo mirnim glasom reći roditelju da plaši vlastito dijete i da ih pozivate da zajedno pogladite psa. Niti jedna druga metoda neće uspjeti - ja znam da biste mnogo radije poslali takvog roditelja k vragu ili po spisku mu spomenuli sve što ga/ju ide - no od toga, osim vaše vlastite trenutačne katarze nema puno pomoći. Pokazati djetetu da pas ništa neće, da mu se slobodno na ispravan način može pristupiti, vrijedi više od svih riječi upućenih roditelju jer na kraju krajeva, takav roditelj se i sam BOJI psa pa zato reagira tako. Bilo bi super organizirati veliku javnu edukaciju roditelja, no tko bi se toga prihvatio i koliko bi roditelja došlo? I tko bi to sve platio?

No, edukaciju smatram nečim što nije ograničeno niti na udruge niti na pojedine datume obilježavanja ovog ili onog - edukacija o humanosti prema svim živim bićima je nešto što svatko od nas može provoditi svakoga dana u svom odnosu sa obitelji, susjedima, prijateljima ili slučajnim prolaznicima. Vlastitim primjerom pokazivati što to zapravo znači je jedini (spor ali učinkovit) način edukacije.

S druge strane, kad tražimo odgovornost drugih u odgoju djece, moramo i sami biti spremni na odgovornost u vlastitom životu - tako je neodgovorno voditi psa u šetnju bez uzice na prostorima gdje šetaju, hodaju ljudi. Na taj način nikada nikoga nećemo uvjeriti "da pas neće ništa". Šetajući psa bez uzice zapravo prisiljavamo sve osobe da prema (našem) psu osjećaju ono što osjećamo mi, a to nije u redu. U vrijeme kada sam šetala svoga psa, (uvijek na uzici jer smo živjeli u kraju gdje nije bilo moguće pustiti ga, a smatrala sam da je moja dužnost i zaštita tuđeg prava na slobodno kretanje to činiti), gotovo svakodnevno smo nailazili na vlasnike koji su svoje pse vodili bez uzice (za razliku od mene to su gotovo uvijek bili vlasnici velikih pasa) i koji su i meni uporno govorili "kako pas ništa neće" čak i u trenucima kada bi se ti psi poprilično zakvačili i potukli s mojim Arijem. Vjerujte da sam i ja, iako obožavam pse, bila izuzetno bijesna i smišljala što bih sve tim ljudima radila i na koji način bi se ti psi mogli odstraniti iz moje blizine. Zato što su i vlasnici tih pasa i njihovi psi zapravo narušavali moje pravo slobodnog kretanja. Osim toga ne postoji uopće nešto što se zove "pas neće ništa". To što do sada nikada nikoga nije napao ili ugrizao ne znači i da neće, i nitko, baš nitko od nas ne može "ruku u vatru staviti" za svoga psa da neće napasti. Pas je životinja i ima nagone i prirodu koju mi ljudi ne poznajemo dovoljno i ne znamo niti možemo garantirati sa 100% sigurnosti da pas neće napasti. Mislim da je nepoštivanje razlika ono koje dovodi do najvećih nesporazuma između ljubitelja životinja i onih koji ih ne vole ili koji ih se boje. Razlike su tu zato da bismo ih poštivali i usprkos njima bili prijatelji sa životinjama, a ne da bismo ih ignorirali ili, bože sačuvaj, umišljali si kako ih imamo pod kontrolom. Zato ovisno o situaciji u kojoj se nađete procijenite u kojoj mjeri se boji roditelj pa zato reagira ljutnjom i eksperimenta radi pokusajte drugi puta reagirati drugačije nego automatski defenzivno. Od 10 takvih roditelja, možda jednom vlastitim primjerom pokažete da niti vi niti pas niste neprijateljski nastrojeni i da vas se ne mora bojati. A prije toga se pobrinite da pas ne krši njihovo pravo na prolazak javnim prostorom.

 

a tatica ga je grubo zgrabio za ruku, preveo preko ceste (ne pogledavsi ide li auto!) i rekao poucnim tonom "Psi moraju hodati na lancu i nositi brnjice".


Katastrofa! Često vidim takve primjere. I što će drugo to dijete, nego zazirati od pasa (životinja), ili ih mrziti, ili ih se bojati, i imati potpuno pogrešan odnos prema njima!

Da, da, točno!! Nerijetko se osjećam blesavo dok kupim govanca, a okolo mene smeća 'k'o u priči'...koje se neće razgraditi još godinama, za razliku od ovog drugog, npr.

Leny i ja smo imali takvih iskustva i to mi je super, jer su bake obicno "jako oprezne" s unucima kad pas dolazi u susret, pa kad naidjem na baku koja veselo pridje leniju i objasnjava djetetu kako ga se ne treba bojati, nema mi ljepseg, a pogotovo kad mame sa malim bebacima pridju leniju i prica s njim i bebacom,preslatko....a onda i leny ne zna sta bi od srece

Najljepše je vidjeti normalne ljude s djecom i pesekom po mogućnosti. Baš prava obitelj. Eh a ovo sa slikama pasa i klinaca, pa mogla bih svoju i beinu fotku stavit

Meni se zna dogoditi da mi ljudi priđu i deru se na mene kako mogu imati djecu i psa. E to živcira. Odmah mi počnu sipat sve slučajeve kad su psi napali. Al moja mala Ninu može i jašiti ako želi, ova će ju samo polizat. Što se tiće obavljanja pseće nužde u parkićima, ne sviđa mi se kad vidim da mi se dijete u pješćaniku igra s govancem. Ne može se reći da nema neodgovornih vlasnika. Al nije fer da nas sve trpaju u isti koš čim vide da imamo pse. Uglavnom, evo vam par slikica djece i  peseka  

p.s. Klinac nije stavio peseka u usta, samo se tako čini zbog kuta snimanja

super su....

za djecu nema ljepseg odgoja nego uz zivotinje, sa njima stvaraju prva prijateljstva, nauce se biti pazljiva i odgovorna...a zivotinje trpe sve njihove nepodopstine, i ako djeca pretjeraju,oni su maksimalno pazljivi u "kazni"...naravno sve to ako se prema njima odnosi kao kucnim ljubimcima(clanovima obitelji)....
sta su sve moje mace i psi prosli sa sestrom i samnom(i mi sa njima:)) dok smo bile male...to se nikad ne zaboravlja
mislim da djeca imaju potpuno drugaciji odnos sa zivotinjama nego odrasli,tj. stariji...

Martha, slikice su fanfanfantasticne!!! Tocno se vidi da svi na njima uzivaju

koji je vrag ljudima???????
i kako ovi ljudi odgajaju svoju djecu,tj. unuke....ma bilo koga?!

---

 

Kompleksi, kompleksi, kompleksi! To ti je jedini ispravan odgovor na sve glupe i nasilne reakcije na slabijeg od sebe, a psi i mace su definitivno slabiji. To su likovi koji nemaju bas pretjerano sretan zivot, onda vide nekoga, posebno zene, koje odmah smatraju slabijima od sebe i sto se ne bi malo ispucao, jos ako ima psa pa je to dobar povod da se podigne neka galama. Takvi se ispucavaju i na prodavacima u ducanima, na sluzbenicima na salterima, na ljudima u tramvaju... A doma ili na poslu su mali, tihi, poslusni. Mislim da ih je naprosto najbolje ignorirati ili im reci nesto sto ih totalno zbuni, pa dok oni procesiraju sto si to htio reci jednostavno odes

ma meni su takvi ljudi smijesni... rade frku, i sramote se, a moj blento ne skuzi ni njih niti njhovog psa... 
a jos mi je bolje kad se psi zele igrati ili ponjuskati(a moj se sa svima zeli igrati), a oni panicno odvlace psa....pa rade invalide od svojih pasa
naravno nije ni meni svejedno kad lenija ruzno gleda neki pas ili ako je agresivan, a vlasnici ne poduzimaju nista,ali ako se psi zele druziti, pa pustite ih na miru!!!!

Ja sam došla na svijet u obitelj koja je imala psa,tako da sam odmalena naučrna na psa. On je u toj kući bio prije mene,naučila sam se na život sa psom,on je mene čuvao kao oko u glavi i na tome ću mu uvijek biti zahvalna.

Mene živciraju djeca moje dobi,zbog koje ja ne mogu pustiti psa da mirno šeće livadom (čak i dok je na lajni). Mislim da je to ipak krivica roditelja,ali eto.

Mojega psa je jedan čovjek napao,a bezveze. Stvaarno bezveze. Pas mu ništa nije napravio,samo je njuškao neki stup,a na čovjeka nije uopće obraćao pažnju. Svejedno,čovjek ga je lupio nogom u slezenu,na što se Zaro jako uplašio i pobjegao,a kada je moja mama upitala čovjeka zašto je to napravio,JEDINI njego odogovor je bio:Da si muško sada bi te zatuko.
Mojoj mami je pao mrak na oči..poludila je. Ali,više o tome u Odgoj omiljenih nam četveronožaca.

bilo je nedavno u novinama kako je pas ugrizao dijete i pas će naravno biti eutaniziran.. što se dogodilo? žena je šetala psa na uzici, majka je sjedila s djetetom na klupici. dijete je potrčalo prema psu koji je bio okrnut leđima.. majka i dalje sjedi i gleda.. dijete se zaleti na psa, i skoči mu na leđa. pas koji nema pojma što to na njega skače iznenada, okrene se i čvakne 'smetnju' koja ga jaše.. rezultat - pas je ugrizao dijete i bit će eutaniziran..

za sve one roditelje koji smatraju da dijeca 'pojma nemaju' pa ih se stoga ne može naučiti kako se ponaša prema psu.. nedavno istraživanje je pokazalo kako su djeca vrtićke dobi savršeno sposobna shvatiti kako se razmnožavaju ribe.. dakle, sve one spike sa mriještenjem i td.. ako su to sposobna onda su boga mi sposobna shvatiti i da se psu ne guraju prsti u oči..

inače, ja sam imala divna iskustva s djecom.. da bi došla do parka za pse moram proći kraj dječjeg parkića.. i obavezno bi mi se klinci zaletavali maziti psa.. kada bi došli blizu i krenuli dragati psa, ja bi ih zamolila da pričekaju. rekla bi im da prije nego idu maziti psa obavezno uvijek pitaju vlasnika da li smiju pomaziti psa jer neki psi ne vole da ih se dira. onda bi me klinci pitali da li smiju pomaziti moga. ja bi rekla da mogu, uzela svog psa bliže meni (sigurnosti radi) i dopustila klincima kontakt. oni bi ga mazili, a ako bi ga koji krenuo čupkati ili navlačiti ja bi ga zaustavila, objasnila djetetu da to psa boli, pitala da li njega/nju boli kad ga mama počupa dok se češlja i pokazala kako se ispravno gladi i upoznaje sa psom.

moram reći da su klnci slušali kao veliki.. nevjerojatno si bili važni kada bi ih pohvalila da su lijepo mazili psa ili kad bi ih moj pasić licnuo.. onda su dovodili svoje prijatelje i pokazivali njima kako se mazi pas.. :)

educirala sam i roditelje. sjedi npr mama na klupici sa djetetom, dijete šizi da mazi psa, mama ne da.. onda bi rekla majci da je pas čist i da ne grize i da li bi mi dopustila da upoznam njeno dijete sa psom pod kompletnim nadzorom, da uveselimo dijete sa psom koji je mali i garantirano ne grize. na tako prezentiranu ponudu bi uvijek pristale.

to se može izvesti i sa djecom koja se boje pasa. primite psa, dobijete podršku majke, ohrabrite dijete (malo žnjarate pasića da vidi kako zaista ne grize, kažete da držite psa i da mu ništa neće, i mama ti je tu, vidi kako se ona ne boji i td).. jedna majka mi se zahvaljivala do neba na cacibu, da je to prvi pas kojeg je njeno dijete diralo..

sve se može, samo mirno i pristojno, većina ljudi tome ne može prigovorit..