MarkoR -u drugom topicu- wrote: Pas po mom mišljenju nema što tražiti u obitelji s djecom do 10 godina, s time da je i to malo. Mislim, ako roditelji mogu voditi u potpunosti brigu o psu, onda koliko toliko u redu, jel.
...a meni se ucinilo malo radikalno ovo tvoje misljenje, iako si ga ublazio s ovom drugom recenicom pa me zanima kakva su iskustva drugih, narocito onih koji imaju djecu i psa u obitelji, ili sad vec bivsu djecu, koja su imala priliku odrasti uz psa.
Mislim da cemo se odmah sloziti oko jednoga: stalni nadzor i paznja odraslih je neophodna, jednako zbog djece i zbog psa. Do nezgode i nesrece lako dodje, i nikad nigdje ne smijemo ostaviti malo dijete samo sa psom, kao sto nam ne bi palo na pamet da ostavimo jednogodisnju bebu na cuvanje trogodisnjaku. U blizini vruceg stednjaka, po mogucnosti... I naravno da nisu svi psi pogodni za djecu, i ne vole svi psi djecu, pa moramo dobro poznavati psa kojeg "izlazemo" nepredvidljivom djelovanju djeteta da ne bi doslo do okrsaja, ali ipak ne vjerujem da se ne moze stvoriti skladna zajednica, u kojoj i dijete i pas profitiraju i uzivaju.
Ja nisam imala psa kao malo dijete, iako sam to oduvijek zeljela, ali moji roditelji su odlucili pricekati dok ne narastem dovoljno da se mogu sama brinuti za njega. Moj prvi pas je dosao (udomljen s ceste) kad sam imala nekih 14-15 godina i od te dobi dalje sam odrastala uz psa. Mislim da je to jako obogatilo moj zivot i svijet, i sigurna sam da bi mi i ranije djetinjstvo bilo ljepse i bogatije da je pas dosao ranije.
Mislim da dijete moze jako puno nauciti uz psa, i znam da ima pasa koji jako vole djecu - te smijesne male ljude koji uvijek mirise na neku hranu i razmisljaju slicno kao psi. Psi kao moja Wendy su najsretniji kad ih klinci malo mustraju i valjaju se s njima po podu, a ne bi ozlijedili dijete ni za zivu glavu. Uz odgovornost i dobru kontrolu od strane roditelja, obitelj s djecom i psom ima sanse biti jako vesela, pruziti dobar start u zivotu djeci, i dati dobar primjer svima oko sebe!
Ari sigurno ima puno zgodnih primjera i iskustva na tom polju, a i neki nasi forumasi imaju djecu i psa u obitelji pa bih rado cula njihove komentare: Ecco, Hera, Aris...
P.S. Da zivotinja nije igracka za djecu ne treba ni govoriti! Mislim da smo tu svi svjesni kako zavrsavaju te zablude... Ovo je ipak forum udruge koje spasava zivote tih odbacenih "igracaka", jel'te Samo kad odrasli to shvate, onda ce imati i djeca od koga nauciti...
Jedna moja frendica ima brata od 2 godine i dakako peseka od 6 godina. Kad njih čovjek vidi zajedno ne može ostati ravnodušan, oboje su preslatki i pašu jedno uz drugo. Kujica je visoka kao i on i kad se primi za nju... Ma nešto predivno Naravno pesica ima prostoriju u koju se uvijek može "povući" na samo. Moram još reći da su u tijeku "pregovori" za udomljenje haskice Lune iz topica tražim dom
moje osobno mišljenje je da pas treba biti uz dijete od njegova rođenja..prvo zato da nauči voljeti životinje, drugo da se nauči kako se s njima ponašati i treće da suzbije strah od životinja..recimo u mom ulaza je sve puno klinaca i svi kad vide moju rinu počnu vrištat..a onda se moja rina njih prepadne i vidi se na njoj zbunjena faca jer ne kuži kaj se događa..
takvu djecu bi iskreno koliko god brutalno zvučalao našamarala..mislim roditelji ne reagiraju nego smatraju da je taj strah normalan..to je totalni debilizam..a najgore od svega je kaj moju rinu vide 5 put dnevno a ona tako obožava ljude..pogotovo ak ju maziš heh
__________________
Ako vjerujete u raj i pakao,onda će svaki pas kojeg ste poznavali biti u raju. Ljudi će tamo biti vrlo,vrlo malo.
evo da se i ja ukljucim. Osobno mislim da je u cijeloj prici "Pas u obitelji s djecom" takvo okruzenje najzdravije upravo za dijete. Djeca koja su od malih nogu s psima nauce cijeniti zivotinje, znaju kako im pristupati i kako se ponasati s njima i sto je najvaznije- nauce ih voljeti!
Jako bitni su roditelji. Pas u obitelji s djecom moze funkcionirati samo ako roditelj shvaca da je odgovornost na njemu i da dijete ne moze samo brinuti o psu, niti da moze dijete (pogotovo ako je malo) samo ostaviti s psom. Cesto su upravo roditelji krivci razno-raznih nezgoda u kontaktu dijete-pas. Recimo roditelji puste dijete da samo prosece psa. Dode neki drugi pas, posvadaju se, dijete se uplasi od lajanja i rezanja, dozivi traumu i pocne se bojati svih pasa. Roditelji se rijese psa zbog djetetovog (doduse opravdanog) straha. Ili drugi scenarij: pas uzme nesto u zube (bilo igracku bilo neko smece sa ceste) i dijete mu to zeli uzeti. Pas ne da i ugrize (makar lagano, vise iz upozorenja) dijete koje mu na krivi nacin to pokusava uzeti. Dijete opet dozivljava traumu i roditelji se rjesavaju psa.
Za sve to krivi su roditelji. Oni moraju shvatiti da su oni glavni i odgovorni kako za djecu tako i za psa. Pas je ipak samo zivotinja i reagirat ce prema nagonu. Bez obzira sto je dobro odgojen (makar takvih pasa stvarno ima malo) Najgori spoj je neodgojen veliki pas (po mogucnosti muzjak) i roditelji koji psa pustaju djeci na brigu.
imala sam troje pasa kod sebe na privremenom udomljenju. 2 je udomljeno u obitelj s klincima (Aris i Nelly) a treci (Kia) ne zivi s klincima nego s njihovi bakom i dedom tako da je i ona u stalnom kontaktu u s klincima. Sve super funkcionira, nikad nikakvih problema, rezanja i sl. Roditelji znaju da su uzimanjem psa sebi natrpali odgovornost no vole pse i onda im nije niti tesko brinuti. Shvacaju da je pas klincima u stvari igracka, no mislim da upravo zivot s psom od malih nogu razvija u njima taj osjecaj odgovornosti prema zivotinjama i svijest da pas(ili bilokoja druga zivotinja) nije igracka.
Sve u svemu, ja sam definitivno ZA psa u obitelju, no samo u slucaju da roditelji znaju kontrolirati i psa i dijete istovremeno i mogu istovremeno voditi adekvatnu brigu i o jednom i o drugom, te ih oboje dobro odgojiti. Posao zaista nije lak, zato pas i nije za svakoga, pogotovo za ljude koji nemaju vremena.
Jos samo zaboravila rec da smatram da stene ne treba uzeti ako u obitelji ima malo dijete (tipa 2-3god) jer je dijete tada jos premalo da shvati neke stvari, a stene mijenja zubice i nije ga briga sto ce grickati, vazno je smao da gricka da ga ne svrbe toliko zubici koji padaju i rastu. a sto kad gricne djetetovu ruku?
__________________
All of my memories keep you
near, your silent whispers,
silent tears.
Together in all these memories
I see your smile.
All the memories I hold dear.
Pas i dijete - svakako. Ja sam majka djeteta (sada tinejđerke) koje je sa 3 godine dobilo psa (kokera). Puno je dobra izašlo iz njihovog druženja. Kćer je naučila ne biti sebična (kao što to jedinice nažalost obično jesu), naučila je biti suosjećajna i stabilna. Koker je naučio da mu se ne isplati grickati ljude i biti vrlo strpljiv. I što ako štene gricne dijete. Štene je premalo da napravi neku ozbiljnu ozljedu. Zamislite scenu - kćer od 3 godine i štene od 3 mjeseca sjede na podu i igraju se. Štene gricne dijete za ručicu, a dijete, ni pet ni šest, zgrabi pseće uho i ugrize njega. Prvo su ostali šokirani obadva, ali su se nastavili dalje igrati, i nakon toga nijedno od njih nije ni pokušalo ugristi ili na neki drugi način ozlijediti nekog drugog. Eto, to je naša stvarna priča. Pa vi vidite da li traba pas biti s djetetom.
Inače, neke američke studije utvrdile su da djeca koja su u najmlađoj dobi bila u dodiru sa psima imaju vrlo male šanse da obole od alergija.
ja imam obostrana iskustva s manjom djecom, npr. moj nečak(7g.) kad je dobio psa (bakina kolegica je eto imala štene čistokrvnog pekinezera pa je bilo zanimljivo unuku donjeti psa) jako ga je volio i mazio i kupao i fenirao no nažalost vrlo kratko, pas je ubrzo otišao kod prabake i pradede koji ga sad nedaju nikom(imaju dva pekinezera), jer su to za njih ukrasni psi no žive u katastrofa uvjetima i na lancu su,na selu,..i dlaka im je spetljana a oni ih nedaju nikom.grozno(morat ću nešto poduzeti a oni će biti ljuti na mene)sad ja odlazim tamo kad stignem i šišam ih i četkam.no to je priča za neki drugi topik koja će biti malo duža.
to ovisi i o roditeljima koliko će se oni brinuti o psu a ne dijete.i naravno koliko vole životinje i šta misle gdje je psu mjesto. oni misle da je pas životinja za van i na lanac.
no prijatelji koji su imali već psa koji je sa 12 g uginuo i imaju sad štene, jako vole životinje, i njihov sin je odrastao uz prvog psa kojem je bio najbolji prijatelj.taj pas je svuda išao sa njima i štene koje sad imaju jako vole, živi s njima i ide svugdje s njima a mali ga obožava i brine o njemu zajedno s roditeljima.
sve kreće od roditelja, oni uče dijete o ljubavi prema životinjama i brizi za njih.
Bosanova wrote: Zamislite scenu - kćer od 3 godine i štene od 3 mjeseca sjede na podu i igraju se. Štene gricne dijete za ručicu, a dijete, ni pet ni šest, zgrabi pseće uho i ugrize njega. Prvo su ostali šokirani obadva, ali su se nastavili dalje igrati, i nakon toga nijedno od njih nije ni pokušalo ugristi ili na neki drugi način ozlijediti nekog drugog. Eto, to je naša stvarna priča...
Joj, ovo je genijalno! Bravo za jednu razumnu mamu!
Ma, naravno, i ja cijelo vrijeme ostajem pri tome da pas i dijete (skupa ili odvojeni) moraju biti pod nadzorom odraslih, ali kad to funkcionira, odrastanje uz psa mi se cini jako jako pozitivna stvar.
Prije Wendy sam imala psa koji nije volio djecu. Kujica je bila pokupljena s ceste, prilicno traumatizirana i plasljiva i inace, a pogotovo nije imala povjerenja u djecu (vjerojatno s dobrim razlogom). S njom sam uvijek izbjegavala ljude s djecom vec kad bih ih vidjela izdaleka, i vjerojatno sam tako i njima davala krivi signal "imama opasnog psa, micem se da vas ne pojede." Najbolje sto je Malena bila... well... prilicno mala, pa je bilo smijesno kad bi onda i oni poceli bjezati od mene.
S Wendy je druga prica - ona od prvog dana trci k djeci i zeli ih razgledati izbliza i igrati se s njima, a ja samo cekam da roditelji kazu da je OK, pa je pustim da uziva. Klinci obicno vrlo brzo otkriju da ona zna donositi stap/lopticu i da ima jako finu dlaku za mazenje. Nju uopce ne smeta da "mali ljudi" plaze po njoj, grle je i vuku za rep, dapace - sto vise djece, to bolje. Veca je vjerojatnost da netko ima i nesto jestivo bas na njezinoj visini.
U setnji katkad znamo sresti grupu djece iz doma za napustenu djecu. Mislim da oni tamo u domu imaju jednog labradora bas za igru s djecom, i mnoga djeca se ne boje prici psu i pitati kako se zove, koliko ima godina... Onda mi kazu da i oni imaju psa, da ga jako vole, da se zove Zaboravih-Kako... Pa se njih cijeli "copor" sjati oko Wendy i svi je maze, i zovu, i razgledavaju sa svih strana. A ona stoji ko tele i uziva, samo mase repom i dijeli puse. Uvijek mi je jako dirljiva ta scena jer se bas vidi koliko toj djeci fali ovakva nesputana njeznost. I pritom nikad nitko nije ni pokusao udariti Wendy ili se svadjati zbog nje.
Zbog Wendy sad imam puno bolje misljenje o kombinaciji "dijete i pas", i mislim da jos jedino ostaje jako puuuuno posla na edukaciji odraslih... Djeca i psi se u vecini slucajeva instinktivno dobro slazu, a osim samog drustva i zajednickog veselja, djeca mogu nauciti toliko korisnih stvari uz psa i od psa!
Ovo s jednogodišnjom bebom i trogodišnjakom je savršen primjer!!!!! Odgovornost i za dijete i za ljubimca je na roditeljima. Mi smo odgojili dijete sa kujom u malom stanu,i nikom ništa nije falilo niti smetalo.Moj sin naučen je da životinja nije igračka nego živo biće koje osjeća bol,žalost,veselje,ljubav,brigu,naklonost...Od najranijeg doba naučio je,ako slučajno zapne za Groficu,da se sagne,pogladi je i kaže:Oprosti,nisam te namjerno.Tako radi i s Arnom.Kad je bio mali,davao joj je komadić kruha s paštetom i gurnuo malo dublje u usta tako da ga je zubima stisnula za prstić.Objasnili smo mu da ga nije namjerno,nego slučajno,i da mora paziti,od tada nikad više nije gurnuo prste psu u usta. Dala sam već puno primjera iz moje obitelji pa se neću ponavljati, APSOLUTNO SAM ZA PSA U KUĆI!!!
pa me zanima kakva su iskustva drugih, narocito onih koji imaju djecu i psa u obitelji, ili sad vec bivsu djecu, koja su imala priliku odrasti uz psa. 
Psi kao moja Wendy su najsretniji kad ih klinci malo mustraju i valjaju se s njima po podu, a ne bi ozlijedili dijete ni za zivu glavu. 
Bravo za jednu razumnu mamu! 
