Ullu je našao veterinar sa veterinarskog fakulteta u 1.mj. 2003g. na autoputu put Karlovca sa 2 crna bebača i tako je ona završila na veterini.
Ovo je njena fotka iz tih dana:
U to vrijeme dok je Ulla bila na veterini dolazila sam tu i tamo kada sam mogla bez ikakve ideje da bi ona mogla biti jednoga dana moj pas. U to vrijeme bila sam bez kućnog ljubimca. Moj dragi Astro napustio je ovaj svijet 23.01.2002.g. i ostavio cijelu moju obitelj u užasno velikoj tuzi. Ja moram priznati već sam davno razmišljala o usvajanju novog kućnog ljubimca, jer sam već odavno volontirala sa napuštenima i bila sam svjesna koliko bi značilo nekoga spasiti s ulice i pružiti mu lijepi dom, ali sam ipak poštivala odluku mojih roditelja da im dam vremena da prebole Astra i odluče se za novoga psa. Naime, veći problem je to šta u biti ja već 8 godina živim u Zagrebu (radi faksa), a moji u Splitu i ja kao podstanar nemam mogućnosti držati psa za stalno u Zagrebu, a oni u Splitu imaju.
Ulla mi je tada zapela za oko jer me užasno podsjećala na Zona, zlostavljanog psa koji se bojao i ljudi i pasa i iz azila sam ga uzela kod sebe na socijalizaciju i užasno puno vremena u njega uložila i bio je upravo samnom u trenutcima kada je Astro uginuo, htjela sam ga zadržati, ali radi svojih roditelja nisam i na svu sreću za njega sam našla prekrasan dom. Preko oglasa sam upoznala curu iz Splita, koja živi i radi u Zagrebu koja ima i macu i Zonu je pružila užasno puno ljubavi, stpljenja, obuke u KOSSP-u i dan danas ima jako puno s njim strpljenja, jer radi zlostavljanja strah od ljudi nikad nije izgubio,... i taj pas je otvorio jedno super prijateljstvo. Viđam ga i dan danas, dođem ga čuvati kad gazdarica ide na put, znamo skupa autom ići u Split, viđamo se u šetnjama, na kavi,...Zon ima tako babyface da i dan danas sa toliko godina pored Ulle izgleda kao njena beba
Ulla je u međuvremenu odhranila svoja 2 bebača, odhranila je i 4 križanca malamuta koje je netko ostavio bez mame, svi su oni udomljeni, a Ulla je u privremenom smještaju u Velikoj Gorici zajedno sa još 13 pasa na dvorištu dočekala 25.5.2003. Dan prije mama me nazvala da su ona, tata i brat razgovarali i da bi mogli kada i ja dodjem za ljeto u Split nabaviti psa, pa eto malo da razmislim i pogledam kroz mjesec dana za nekoga psa. Istoga trena sam se sjetila Ulle i Zona, poslala bratu na mail sliku Ulle ako se slaže da nam bude ona novi kućni ljubimac i javila Seki da ju doveze meni iz Velike Gorice
Hm, Ulla je bila već odrasli pas, bez da je znala apsolutno išta, a nije baš od onih psića koji se drže samo noge, nego voli švrljati dalje od mene i započele smo od početka šetnje sa nagradama salame (Frolic bas nije prolazio:), dugačkim konopom od 12m i vježbama na livadi, klasika dođi, stani (radi ceste), sjedi, život u stanu,... Da ne bi bilo sve idealno imali smo mi par neplaniranih kupanja u smrdljivom potoku, jedenja smeća i valjanja u smeće :), jurnjavi za mačkom :), neodazivanje na dođi :), izgriženog pokrivača i plahte na krevetu... E kada smo naučile osnove ponašanja e onda smo za 15 dana išle na uvjeravanje roditelja kako je to baš super pas Moji su inače imali pa neznam baš dal da kažem glupu misao da se treba uzeti psa isključivo kao štene da se može naučiti ponašati kako treba i da se u potpunosti nauči na obitelj u kojoj sad živi. S obzirom na svoje već tad dvogodišnje iskustvo znala sam da se može odgojiti psa koiko god da on bio star, ako se ima volje i strpljenja i normalno uvjet da je pas dobročudan i da pokaže barem mali mali interes E taj inat da dokažem svojima da je to moguče je prevladao . I Ullu sam samo molila da taj vikend bude dobra ka bubica
U Split smo išle sa Zonom i njegovom gazdaricom Sofijom. Baš su bili kao mala obitelj :) Ulla je bila jako dobra u Splitu i eto uspjela je očarati moje kod kuće. Odlučeno je da kako oni nemaju radi radova kod kuće vremena za pozabaviti se sa njenim odgojem, da se vrati samnom u Zagreb i da ja s njom radim i kada mi završe ispitni rokovi, da obje dođemo lijepo kući. E to je bila prekrasna vijest i tako je Ulla ušla u moju obitelj
Natrag u Zagreb smo ja i Ulla morale vlakom. NIje baš bilo veselo s obzirom da smo morale napustiti kupe jer su se ljudi unutra bunili, ali eto i našao se jedan bivši branitelj oboljeo od PTSP, koji je dreknuo u vlaku da kakvo je to ponašanje prema psu i otjerao sve iz svog kupea tko se nije slagao da s njim pas spava i ja i Ulla smo prekrasno i u miru provele ostatak putovanja za Zagreb :) Nazad u Split opet smo putovale vlakom, pa je to i opet bilo jedno vrlo neugodno putovanje s obzirom da je i bila već turistička sezona i da je vlak bio krcat, noć sam provela na hodniku i trčanju non-stop u zahod jer sam povraćala od nervoze hoće li nas izbaciti iz vlaka tko zna gdje. A moja Ulla dok sam ja tako trčala na relaciji zahod-hodnik se ni pet ni šest uvalila na sic i krilo Fincima i curama iz Australije koji nisu ni znali dal je to psu dopušteno ili ne u vlaku .
To je naša priča koja nas je spojila . Sada ona od toga ljeta živi sa mojima u Splitu, ja idem pa dosta često doli i često sa mezimicom idemo i na Brač (ps. ona se sad već i danas tamo brčka u moru). Ona sad živi i bolje nego ja. Ljenčari, svi je paze i maze, mama se brine za njenu papicu, šetaju je svi odreda, tata, mama, brat, ide svuda gdje i oni tu i ona, i na kupanje obavezno. Ima i jednu svoju uvalu gdje ja ljeti odem sa njom kroz šumu, ona medju kamenjem gaca po moru i hvata ribice i rakove (to joj je najveća uživancija, al do sad ništa nije ulovila), a ja se kupam i još uvijek imamo tamo mira od kupača mrzitelja pasa.
A sad slijede njene fotke:
Kada spava, mirna kao bubica:
A ovako izgledaju naše živahne šetnje Uvijek u proljeće i ljeto traži gušterice i kopa rupe i grmove gdje se skrivaju:
Obožava trčati i ludirati se, pa kad god je moguće pružamo joj veće šetnje u prirodi, pa to izgleda ovako
Brčkanje u moru i traženje ribica
I da vidite koji dugačak jezik Ulla ima , ovdje je u šetnji rimskim ruševinama u Saloni u Solinu.
Do sada smo naučile sjedi, lezi, stani, možeš preko ceste, pazi auto (znači makni se u stranu da auto prođe), čekaj, čuvaj kuću (znaći da će ostati sama kući i da bude dobra), donesi kost, igračku, otvori vrata, zatvori vrata, hoću jesti, pokazati na spremu i kutiju sa kesima kada hoće keksić, probudi me ako je hitno vani pa makar i ako treba plesku po glavi:),daj pusu, šta bi ti pričaj samnom (onda počne lajati i tko zna šta sve kaže, ko će razumit:) i tu smo stali. Mislim da smo dokazali kako i pas sa 2 godine, napušten, bez ikakvog odgoja do tada, može jakooo puno naučiti
Ulla kao i svaki psić ima svojih slatkih nepodopština, ali kako pokazuje znakove inteligencije i nadmudrivanja na kraju šta se drugo može, nego oprostiti joj kad te dobro dobro nasmije dobro isplaniranom smicalicom Toliko od nas dvije za sada.
Ne mogu a da ne predstavim i Ullinog prethodnika, mog prvog kućnog ljubimca Astra, radi kojeg sam doslovno izdavila roditelje da mi nabave psa. Moji su oduvijek bili protiv držanja pasa u stanu i kao onome da psi u stanu ostavljaju neugodan miris. Ja sam ajmekala na ulici kad god bi tko prolazio sa psom i stalno, mama, tata kad ćemo mi imati psa, pa sam znala visiti na prozoru u sobi umjesto da učim, ja gledala kako vlasnici šetaju svoje pse i kako se oni vani ljepo igraju I na kraju su mi popustili u 8. razredu za rođendan dobila sam Astra od tate kojem je dao kolega sa posla, koji tada imao male pasiće. Ajoooj nitko sretniji od mene i otada mislim da moji više nikad neće živjeti bez psa, jer su i zaboravili kako je to .
Astro prilikom slavlja njegovog 7. rođendana
I sa 9,5g. još uvijek je izgledao mladoliko, vješto skrivao sjede i dugogodišnju bolest.
3 dana prije 10.rođendana napustio nas je nakon 4-verogodišnje teške bolesti. Umro je lijepom prirodnom smrću. To popodne zvao je da treba vani, prošetao je do svoje omiljene livade, tu legao i zauvijek zaspao. Koliko god nam je bilo teško radi toga, sretni smo šta je umro prirodnom smrću (srce mu stalo), nismo morali donositi nikakvu odluku o eutanaziji radi bolesti i pokopan je u našem polju sa svojom dekicom i dobio zasađen borić. I zauvijek dobio lijepu uspomenu u našim srcima
Hvala Ulla, uljepšala si mi ponoćne sate i podsjetila kako napaćena i iznevjerena životinja može imati sreću, naravno ako ju zapazi oko kao što je tvoje (mislim na Ullu). Želim vam još puno zajedničkih godina druženja.
Ma da, baš kad sam vidima Rexa, nisam mogla vjerovati koliko sliče jedan na drugog. Oboje imaju baby glavu :), ne baš klasičnu po standardima bretonaca.
Ulla je križana mađarska vižla, lovački psić, zato i muku mučimo u proljeće i lijeto, kada su gušterice u grmlju interesantne, krtice, kada izlaze predvečer van :), ribice i rakovi.
Na ptice se više ne obazire. Jurila je i njih, ali kada je shvatila da one lijepo odlete i da nema šanse da ih uhvati, a ja još vičem da ne dira, ne obazire se više, na svu sreću
A sa macama ima poseban odnos Nije nikad do sada ozlijedila ni jednu. Voli na njih lajati i istjerati je od ispod auta i juri ju dok god ona bježi i ne popne se na stablo. Al ima i onih neustrasivih maca u kvartu koje se uopče ne boje pasa i te uopće ne dira. Ako vidi da maca mirno leži u travi i promatra njen svaki korak, onda ništa, pogleda je, proba hoće li jurnit, pogleda mene jel ju gledam šta radi i ako maca ne reagira samo mirno prođe. Ako maca počne za njom trčati onda bježi glavom bez obzira i skriči kao da joj netko tko zna šta radi i čuje je cijeli kvart kako doslovno skviči, a da je maca nije ni takla Kakva hrabrost Sreća, bolje da bježi nego da dobije po nosu
E a zato se užasno boji mušica i pšela. Pretprošle godine kada smo se išle kupati na ljeto nju i mamu je bocnula pčela i to baš vatreno. E otada uopče priko ljeta neće da izlazi vani. Čim čuje mušicu oko sebe ili nedaj bože pčelu odma isti tren, gdje god da se nalazila juri kući. Jedino je u moru ne jure, pa se tamo osjeća sigurno :). Tako da ovih dana ide samo u šetlju s vodilicom da se ne vrati kući , a predvečer, kada nema mušica, je uhvati ludavica pa potroši energiju cijeloga dana šta nije htjela vani.
Ime joj je dala nekadašnja naša volonterka koja je svaki dan neumorno dolazila na veterinu, ujedno smo bile i jako dobre prijateljice. Radi nje sam Ulli ime i ostavila Meni se osobno nije baš toliko sviđalo, mojoj mami da, pa je eto ostala Ulla, a sad smo se svi i navikli na tako čudno ime
Ne kužim što smeta imenu Ulla Baš je jedinstveno. Dam se kladit da kada na livadi zazoveš "Ulla!" da ti ne bude prišao neki vlasnik i rekao da se i njegov pas tako zove. Niti će ti doći hrpa drugih pasa. Meni se dogodilo :P
__________________
We are responsible to keep animals alive! They are all we have...
Ja sam odmah pomislila da si šveđanka Mene Ulla jako potsjeća na moju Bonnie. Baš se vidi da ima puno mađarske vižle u njoj i lovnog instinkta. I Bonnie se sa lova zečeva po šumi(pobjegla mi je par puta za šumskim mirisima, ali nije već godinu i pol) i ptičica prebacila na lov rakova i guštera. Zabije nos u neku rupu pored mora, pa usisava mirise ili skače u grmlje u potrazi za mišićima, krticama.. I mi smo imali par pojedenih plahti i pokrivača, ali meni to ništa ne smeta. Razmišljam o rupama na posteljini kao o novom modnom kriku. Baš su si slične. I po karakteru, pa i pomalo izgledom. Strašna mi je kad leti na slikama. Baš je lijepi dom našla. Sigurno ti je jako zahvalna i ona i tvoji u Splitu. Pusa ljepotici.
Hm, znam da niste baš očekivali to od mene (vi koji me poznajete), al eto desilo se da sam u ovaj ponedjeljak na dugi nagovor svoga dragoga udomila još jednog ljubimca. Kako nam se uvijek srce slama kada psići i mace od nas odlaze u novi dom, doduše u lijepi dom, al teško je gledati kako odlazi netko tko te mjesec dana dočekivao ispred vrata čim uđeš u kuću i stekao u tebe povjerenje, a ti ga daješ dalje , užasno smo željeli nekog ljubimca koji će kod nas i ostati, a ipak biti pogodan za podstanarski stan i selidbe, te putovanja u Split bez auta.
I tako smo udomili Ullinu omiljenu životinjicu za jurcanje ha, ha ZEKU
Doduše zekica i Ulla mislim da se nikad baš neće sresti iz poznatih razloga i meni i Liviji
Evo da i nju predstavim, stara je 11. mjeseci i ja i Silvio smo joj četvrti vlasnici. Unatoč tome nije baš plašljiva zekica, već smo se skompale. Slobodna je po cijeloj kući, a u kavezu samo jede i ide na WC. Dok nas nema kući boravi u dnevnom boravku gdje smo joj uklonili sve kabele da ne bi pala u napast grickanja Ime nema jer je kod svih bila prekratko, pa ako imate koju ideju za njeno ime slobodno dajte prijedlog. Na forumu su je zvali Nika po imenu druge cure kod koje je bila (Nikoline).
A njena životna priča ide ovako: Ostala je zadnja na placu, pa ju je jedan gospodin počirio i prodavač je rekao, dajte uzmite zadnja je, ma može i za zmije, samo da ju prodam, na što se čovjek užasnuo i kupio ju. Dao ju je jednoj curi, jer ju nije imao namjeru zadržati, al je ispalo da je ona alergična na dlaku, pa je završila kod treće cure koja je već imala psa koji baš i ne voli zeke, hm, lovačka krv, pa su bili uvijek odvojeni, a curini roditelji i ne baš presretni. E sad ona mora ići raditi van Zagreba, njeni ne žele čuvati i psa i zeca i tako je zekica opet dalje tražila dom i eto sad sam ja četvrta osoba u njenom mladom životu.
I slikice:
I omiljeno mjesto za spavanje ovih vrućih dana: WC
He, he to je sad moj mini psić. Trćkara zamnom cilo vrime, samo se mota pod noge i moram ga pazit da ga ne zgazim slucajno, buhtlicu malu
Žica hranu, doduše čudno je to kad te umjesto slasnog komada mesa i keksića neka glavica milo gleda kao i pasić, a žica mrkvu, salatu, pomu, marelicu.. , ha, ha Al eto svejedno opet žica :) I gura njuškom i liže ruku kad hoće da se mazi. Eto samo sta nemamo lajnu, pa da i u šetnju idemo :)
Možda se zezaš, ali ja sam prekjučer u Puli vidjela curu sa zekom na lajni. Imao je onu lajnu oko prsa, a ne oko vrata. Mislim da je to ista lajna kao za patuljaste pasmine pasa i baš su lijepo šetali njih dvoje Možda je ljudima još malo čudno kad vide zeku na lajni, ali neće biti za koju godinu. Sve više ljudi uzima zeku za ljubimca, pa će i tih scena biti sve više. Pa, što bi se netko sramio prošetati svog ljubimca?
Ulla wrote: ...čudno je to kad te umjesto slasnog komada mesa i keksića neka glavica milo gleda kao i pasić, a žica mrkvu, salatu, pomu, marelicu...
A tek kad te pravi pas gleda, i slini kao fontana, i zica mrkvu, salatu, srce od kupusa i voce, ukljucujuci grejp... posljedica Klare, kaze mi Lorelei... Tako da tu nema nista cudno, Nika ti je stvarno mini-pasic. Ja bih je isto bez problema vodila u setnju, samo ne znam jel to moze biti opasno za njih, kakve zarazne bolesti haraju medju zecovima? Da ne pokupi nesto vani? A Ulla ce ti biti ljubomorna kao pas ako ovako nastavis s ovim uljezom u njenom topicu! Gdje je ona? Uziva na moru?
Imam dva kunića i prije nego je došla Zrinka, šetala sam Livyja, al samo po dvorištu. Što se kunića tiće, ne bi oni iz sobe baš, pogotovo na ulicu. Ipak je tamo previše bučno za njih. Znam da bi se Livy vječno durio na mene da ga šečem. Ovak malo po vrtu i dvorištu nije strašno. I nejdemo tak često jer se mulac prek dana samo izležava.
Hm, nisam još Niki odvela u šetnju vani , iako sam vidila u Pet centru stvarno imaju hamić i vodilicu za zeke .
Ma budem je ja odvela kad padnu vrućine u prijateljice u mali vrtal koji je super ograđen, pa mala uživa koji sat u svježoj nezagađenoj travici, neka joj malo pokosi i obrsti maslačke
Evo ja već 2 tjedna došla kod Ulle na Brač na godišnji. Evo su je moji tek ove godine naučili da se uopče ne boji plivati u duboko. Do sada je samo vatala ribice u plićaku i smoćila se dok šapama može po dnu, a sada sam se baš iznenadila kada ja došla i išla u more, a Ulla pliva zamnom. Joj kako je sad lipo zajedno plivati . Slikat ću koju fotku i staviti ovdje.
A zekica Nikica se kuha u Zagrebu u stanu zajedno sa mojim dragim dok se ja i Ulla brćkamo u moru. Šaljemo vam svima tople, sunčane morske pozdrave.
Hvala na savjetu. Neću joj sigurno sad skoro kupovati hamić. U Zagrebu mi se čini da baš i nema čistih sigurnih mjesta za zečju šetnju
Jedino bi se mogla šetati ovdi na Braču, ali sada ljeti definitivno ne, jer je prevruće, sva trava je osušena pa bode. Najbolje je u proljeće kada je nova mekana trava,ima simpatićnih livadica, zrak i tlo čisto, a tada nema ni puno ni ljudi ni pasa. Jedino mi preostaje vidit kako nju i Ullu sprijateljit, pa da obe mogu u šetnju , hm, al to mi se za sada čini naučna fantastika .
Evo slikica sa ovogodisnjeg kupanja. Doduse bas tad kad sam ponila fotic ljubimica nije tila plivat, nego samo kao hipnotizirana u plicaku vrebala ribice.
Klasican pogled u more trazeci ribice i rakove:
Kratak odmor:
I natrag opet na ribice
A u zajednickoj setnji smo Nikici ubrali malo rogaca i koromaca. E da Ulla zna za koga smo mi to brale
Uhvaćena na djelu kad se trudi raskopati pitar. Sva sreća njena trava je bila tu posađena. U svakom slučaju u pitaru do su ljetos bile bujne jagode. Kao što vidite to je sve nestalo, a krivac za to je upravo do njega
Inače kad je dobra i mirna, onda to nevinašce ima ovakvu facu:
Ulla žive li tvoji možda na Mertojaku? Čini mi se da sam prepoznala kvart. To je moj stari kvart. Imali smo društvance od dvadesetak pasa i skupljali smo se na kraju parka prema moru.
da i dan danas sa toliko godina pored Ulle izgleda kao njena beba 
i tako je Ulla ušla u moju obitelj 
Koji je to pas?
Baš je jedinstveno. Dam se kladit da kada na livadi zazoveš "Ulla!" da ti ne bude prišao neki vlasnik i rekao da se i njegov pas tako zove. Niti će ti doći hrpa drugih pasa. Meni se dogodilo :P
, užasno smo željeli nekog ljubimca koji će kod nas i ostati, a ipak biti pogodan za podstanarski stan i selidbe, te putovanja u Split bez auta.
