Evo, da predstavimo i moje crvenokoso siroce, mjesanku Wendy.
Njezina prica ide ovako nekako: Nadjena je u jesen 2003. kako luta u zapadnom dijelu grada; bila je stara nekih 6-8 mjeseci i nije imala nikakvih oznaka pomocu kojih bi se nasao vlasnik. Bila je jako umiljata, ocito njegovana i donedavno necija, ali svi oglasi, posteri i obavijesti su bili uzalud - Wendy je ostala u Noinoj arki. Zimu je provela u boksu u Klari, i cujem da je bila medju prvima koji su bili tamo smjesteni. "Cimer" joj je bio stanoviti Roki, neki crni dugonogi polu-labrador, koji je udomljen ubrzo nakon nje. Mi smo Wendy usvojili u ozujku 2004., samo dva dana nakon sto je uginuo moj prvi pas, Malena, koja je takodjer bila pokupljena s ceste, ali u puno gorim okolnostima i tesko ozlijedjena. Malena je provela s nama punih 12 godina, a uginula je naglo, od srcanog udara, u jedno popodne.
Po psa u Klaru smo dosli jednog gadnog, kisnog, prohladnog popodneva i nismo imali tocnu ideju kakvog psa zelimo, osim da mora biti zenka i odrasla, a ne malo stene. Dok smo isli od jednog do drugog kaveza, medju psima je nastalo veliko uzbudjenje, svi su trcali i penjali se na ogradu i lajali kao navijeni... Meni je bilo jako tesko odluciti se za nekoga od njih kad je bilo ocito da mi svaki ima nesto za reci, i svoju pricu za ispricati, i da ceka svoje ljude da ga vode kuci. Wendy je bila u predzadnjem kavezu, nakon nje jos samo jedna zalosna cupava kujica, mislim da se zvala Milena. U cijeloj toj paklenskoj galami, samo je moja Wendy sutjela i stajala prilicno mirno iza resetaka, ponjuskala ruku kojom smo je pomazili i zbunjeno mahala repom. Mama je rekla nesto kao "Gle kako je ovaj pas lijepe boje, i izgleda tako dobrocudno... da uzmemo nju?" Tada smo napravili jos jedan krug kroz azil, samo "za svaki slucaj", ali opet smo stali kod Wendy i - odlucili se. Teta Seka nam je rekla da se malo odmaknemo dok ona pusti Wendy iz kaveza, i kad je otvorila vrata, oba psa su izasla u dvoriste, ali vec su i oni sami nekako znali... ovo je tuzno: Roki je malo pronjuskao okolo i vratio se u boks - znao je da on ostaje tamo. Wendy se zaletjela meni u narucje kao da me odavno poznaje i samo ceka da je pokupim. Dok smo potpisivali ugovor, kao da nas je pozurivala - ponjusila je taj papir i olovku, i gurkala sve nosom kao da kaze "Ajde, brze s tim, idemo kuci!" U auto je usla bez problema i ostavila svoje prijatelje zauvijek iza sebe. Ona ih se vjerojatno vise i ne sjeca, ali ja se katkad pitam sto je dalje bilo s njima. Gdje je zavrsila ona ogromna kuja Aba? Roki je isto udomljen - da li je jos ziv? A Milena? I onaj siroti pudl, kojem je gazdarica umrla pa je ostao sam na svijetu i zavrsio u Klari...?
Uglavnom, tako je Wendy dosla iz "sirotista" i jako se brzo privikla na svoj novi dom. Zivi u stanu blizu sume u Tuskancu i ide u veeelike setnje po svim parkovima - od Zelengaja, Tuskanca, Rokovog perivoja, Dubravkinog puta, sve do Cmroka i Prekrizja... uvijek razigrana, uvijek u trku! I nikad nije ni pokusala pobjeci od mene ili odlutati, a od prvog dana smo je poceli pustati s lajne cim bi samo malo usli u park i maknuli se od ceste. Najvise na svijetu voli trcati za lopticom ili stapom, i koliko god puta joj se to baci, ona uvijek najvecom brzinom donese natrag i laje kao luda da joj se opet baci, i opet, i opet... dok ne legne od umora! Ne znam tko ju je to naucio, ja sigurno nisam. Meni se cesto i ne da bacati lopticu do besvijesti, ali ona je uporna i ako nismo ponijeli svoju loptu, ona uvijek negdje u sumi pronadje neku novu... mislim da negdje ima tajnu zalihu tenis-loptica! Takodjer obozava sve ljude - susjede, prijatelje, majstore, goste, malu i veliku djecu... svima samo dijeli puse i donosi svoje igracke i mase repom kao budala. Stvarno je nevjerojatno dobrocudan, ljubazan pas!
Dok sam ja na poslu ili na putu, Wendy je doma s mojom mamom, tako da i nju odrzava u formi i dresira sve u sesnaest. Slika imamo puno, i iz Zagreba i s mora, ali moram naci neki prostor na webu za njih, pa da ih mogu kopirati ovamo na forum. Ulla mi je javila kako, samo dok ja to isprobam...
Do tada puno lijepih pozdrava svima, udomljenima i onima koji jos cekaju!
Toliko sam sretna čitajući ove redke, da su mi došle suze. To ovi drugi Forumaši ne razumiju, ali ovo udomljenje je nešto posebno. Pa još kako se sjećaš Abe, Rokija, Milene i ostalih to je više nego fantastično. Ja pomalo već zaboravljam tu ekipu jer se dosta izmijenila, a na žalost ima i onih koji još uvijek čekaju, čekaju, čekaju...
Aba je u Zagorju, nije joj baš lijepo ali nemamo nikakvog rješenja da ju vratimo nazad. I sama znaš da je 70 kg teška i ne slaže se baš sa drugim psima, pa je problem za kavez.
Milena je bila dva puta udomljena i vraćena a potom je dobila dom kakav i zaslužuje, onako nenametljiva i samozatajna. Ima društvo weit terriera, hoda bez lajne , dakle gazdarica je super zadovoljna sa njom.
A Roki, on je isto dobro udomljen. Vlasnik mu je Hervatin, tako da je pas stalno sa njim na TV i izuzetno je socijaliziran (prošao je školicu "Nesi").
Eto ima još dobrih i normalnih ljudi, udomitelja koji iskreno vole životinje i zbog kojih smo presretni što su spasili jednoga od naših štićenika.Jasno vam je da zbog svojih kriterija pri udomljavanju (ne dajemo bilo kome) i imamo toliko pasa, jer kada bi pse poklanjali svima koji zovu i traže, vjerujte da bi bili u deficitu.
priča je super, jedva čekam da vidimo slikice...Malo sam preispitala sebe čitajući ovu tvoju priču, kada sam pročitala da si tražila odraslog psa a ne štenca...Meni je Hera treći štenac, prije 10 godina dok smo živjeli u Rijeci u nekom šumarku smo našli štene križanca između škotskog i njemačkog ovčara, kada smo doselili u Zadar uzeli smo štene hrvatskog ovčara, ali to je stvarno radni pas i čim je malo odrastao u stanu mu je bilo previše i pola sata, tako je otišao k mojima na Pag gdje mu ovaca ne fali, ali kako je nama užasmo falilo nešto po stanu, mjesecima smo kopali po stranicama Noine Arke, jer vjerovali vi to ili ne ja tu u zadru stvarno ne vidim neke štence koji su ostavljeni...a želila sam baš štenca i sada sam shvatila zašto toliko želim ili udomljavam baš štence...
Kada sam bila mala otac mi je imao lovačke pse, i kada bi na svijet došli mali štenci ja sam ih htjela maziti, grliti, igrati se sa njima, no oca bi to užasno naljutilo, branio mi je da diram štence, jer po njegovom ako ih razmazim neće biti dobri lovački psiali ja sam bila malo tvrdoglavo, neposlušno derište, koje je samo čekalo priliku da otac negdje ode pa da ja krenem u svoju akciju, no sve je to bilo u nekom strahu da me ne vidi bilo tko, tko bi to prenio mojem ocu...Zato uzimam štence, sa kojima se ja i moja djeca igramo, mazimo, grlimo bez ograničenja...A Hera je šećerić koji i spava sa nama, nešto prelipo i posebno Kada smo je ja i djeca ugledali, molili smo Boga da se ne udomi dok ja ne uhvatim nekog bilo kakvog slobodnog vrimena da se počnem raspitivati za nju i za način kako doći do nje...Bilo je raznih solucija kako bi Hera mogla doći do Zadra, ali nestrpljenje da je što prije vidim, i neki strah da bi je netko drugi mogao udomiti, su rasli iz minute u minutu...toliko sam izgnjavila par dragih ljudi i na koncu došla po nju, jer mi je na kraju bilo nezamislivo i to da se ona vozi u kavezu do Zadra. Ljepota putovanja po Heru, je u tome: da me taj čovjek nije vozio po Heru nikada nebi vidio Hondu i nebi se odlučio za par dana vratiti u Zagreb po nju!
Jupiii! Metoda uzaludnih pokusaja je na kraju ipak dala nekakav rezultat!
Hvala na pomoci i savjetima kako se stavljaju slike! Ireni hvala na slici Wendy dok je jos bila u Noinoj arki - sad je imam s cim plasiti kad mi nicim izazvana dodje dati pusu u 3h ujutro...
Evo konacno i slikice, manje-vise kronoloskim redom...
Wendy u sirotistu u Sv. Klari:
Zatim, nekoliko tjedana kasnije, u parku, spremna za akciju (bilo kakvu - glavno da nije dosadno, i da nema resetaka izmedju nje i ostatka svijeta):
Nakon duuugacke setnje, treba skupiti snagu za sutra:
I na kraju, nek' mi netko kaze da se psi ne znaju smijati:
Wendy vam salje slinavu pusu, a ja lijepi pozdrav!
hera wrote: ...Malo sam preispitala sebe čitajući ovu tvoju priču, kada sam pročitala da si tražila odraslog psa a ne štenca ... i sada sam shvatila zašto toliko želim ili udomljavam baš štence...
Ma stenci su divni, nemam ja nista protiv njih! Ja sam samo trazila odraslog psa jer sam znala da ce velik dio vremena biti kod moje mame na cuvanju pa joj nisam htjela uvaliti nesto sto je jos sasvim blesavo, i mora svaka dva sata van, i jos se uopce ne zna kakvo ce biti kad naraste...
I stenac i odrasli pas imaju svoje prednosti i mane, a rizik postoji uvijek: ako je beba - u sto ce narasti i kako cete ga odgojiti; ako je vec velik - sto je vec prozivio i koliko ce mu trebati da se uklopi. Zato svatko od nas mora sam procijeniti za sto je spreman kad nabavlja psa.
Moja prva kujica, Malena, je imala oko godinu dana kad smo je usvojili, i divno se uklopila medju nas i postala doslovno clan familije, tako da sam znala da i odrasli pas moze nauciti sve sto treba. Dapace, vjerojatno i lakse nego mala beba, kojoj sve treba sto puta ponoviti i pokazati. Usvajanje steneta ima prednosti da uglavnom znate odakle je doslo, ono samo je jos dovoljno malo da tek uz vas zapravo razvija osobnost, i manja je vjerojatnost da vec ima iza sebe neku traumu koja ce ga progoniti mozda citav zivot. S druge strane, treba vam jako puno strpljenja da ga sve naucite i odgojite kako treba. Odrasli pas je vec "osoba" i morate se djelomicno prilagoditi i vi njemu. Ako je prosao neku dramu, dozivio lutanje, samocu, glad, zimu, kavez... on je vec jako svjestan sto mu se sve dogodilo, i neki psi se dozivotno ne oslobode straha da se tako nesto ne ponovi. Odraslima treba puno vise vremena da opet steknu povjerenje u ljude i osjete se sigurno. Zato sam vec negdje napisala - tko uzima odraslog psa, mora mu dati vise vremena za prilagodbu nego sto mu se u pocetku cini! Za njega se moze reci kao i za novu kucu - morate s njim prozivjeti sva cetiri godisnja doba dok se ne naviknete jedan na drugog. Jednom davno sam negdje procitala pricu (istinitu!) o nekom covjeku koji je kupio odraslog cistokrvnog psa i vrlo brzo nakon toga otisao s njim na izlozbu. Pas je bio dobar, znao je slusati naredbe, izgledao je sasvim dobro... ali na samoj izlozbi je "zakazao". Bio je uplasen, sav se pokunjio i stisnuo, izgledao je grozno, hodao kao prebijen i, naravno, otisao kuci s losom ocjenom. Gazda je bio normalan covjek i nije ga to previse potreslo - radio je dalje sa psom, bavio se s njim, trenirao, i dosao za godinu dana opet na izlozbu. I osvojio prvo mjesto. Shvacate zasto? Formula za privikavanje odraslog psa je vrlo jednostavna: Dajte mu vremena! Puno vremena. I bit ce sve OK. (Ako nista drugo, prilagodit cete se vi njemu kad vidite da ne ide obratno )
Kad smo mi dosli po Wendy, uvjet je bio da ne uzmemo malu bebu zato sto smo znali da je situacija u koju dolazi pogodnija za odraslog psa, nego za stene. Ali jedne stvari mi je zao i kod Wendy, i kod Malene - da nemam pojma kakve su bile kao stenad. I niti jednu sliku! A sigurno su bile preslatke!
I meni se jako svidjela prica o udomljavanju Here i Honde! Neka se svakako sto vise igraju zajedno, to je najljepsa i najzdravija zabava koju im mozete pruziti. Pas treba druge pse, a malima jako fale mama i braca kad se odvoje od njih i odu k svojim ljudima...
Veliki pozdrav iz suncanog Zagreba!
P.S. Hera je nesto izmedju njemackog ovcara i haskija? I spava s vama u krevetu, i sjedi vam u krilu...? Bit ce zabavno vidjeti kad doraste do pune velicine, a ostanu joj te navike...
Što se Here tiče, moram reći i to da me oduševljava njena poslušnost, nisam očekivala da će tako mala slušati neke naredbe od prve...ako krene dalje od mene bez vezice i ja joj kažem neee ona se vraća do mene, jednostavno je divna.A što se spavanja tiče, mislim da to nisu takvi psi, bar nije bio onaj moj križanac njemačkog i škotskog ovčara, kada je porastao više uopće nije htio spavati u krevetu, ali je ležao pored kreveta i ujutro bi imali uredno buđenje
Topli pozdravsvima!
P.S. jel netko od vas pročitao knjigicu:Dječak Vilim i pas Vjerni.
Wendyina prva cimerica je bila Luna, mlada križanka husky-a. Kada se Luna udomila onda je Wendy dobila ptičara Rokija za cimera. E onda se Wendy udomila pa je Roki imao drugu cimericu i na kraju se i Roki sretno udomio:)
Cure, puno hvala na ovim fotkama, njih ja nisam nikad vidjela i sad iz njih doznajem nesto novo o svojoj Wendy i njenom "bivsem zivotu". Rokija se sjecam, ali nisam znala za Lunu. Gdje je ona zavrsila? Je li sretno udomljena? Stvarno imaju nevjerojatne oci ti haskiji i polu-haskiji! Ali, od njih dvije, ja bih jos uvijek izabrala Wendy! Tupko moj veseli.
Wendy mi bas zalosno i uplaseno izgleda iza tih resetaka, pa evo jos par slikica iz domace atmosfere, da vidite kako sad uziva na slobodi.
Doma na terasi - gospodjica ceka da joj se namjesti krpica, da slucajno ne legne na golu klupu:
"Crvenokosi" veseljak u iscekivanju carobnog predmeta - LOPTICE! Jipiiiii!!!
Eh, da, i jos jedna novost: Wendy je u zadnje vrijeme pocela lajati! Ima jako ugodni, duboki glas (tko je ne pozna, mogao bi se i uplasiti), i nova fora joj je da navecer, kad ide u zadnju setnju, stane u dvoristu, okrene se prema ogradi i par puta za redom vrlo znacajno i ozbiljno kaze "Vauf." I onda udje u kucu kao da je bog-zna-sta pametno napravila. A meni je nevjerojatno smijesna kad se pokusava tako mudro drzati!
Evo jedna slika u skladu s ovim zimskim uvjetima vani:
Wendy je jako tesko uslikati jer je non stop u trku i pokretu. Kad trci, onda joj usi ovako leprsaju na sve strane, i uvijek izgleda kao da leti. Mozda pomocu sretnih misli, kao Wendy iz Petra Pana... ali mene vise podsjeca na slonica Dumba.
Dragi svi, Wendy je u subotu proslavila treci rodjendan, a ujedno i tocno dvije godine sto je kod mene. Buduci da je usvojena s "oko godinu dana", mi smo taj datum odredili i kao rodjendan pa nam je tako lakse brojati. Ne mogu vjerovati da su prosle vec pune dvije godine! A ona je vesela i umiljata kao prvog dana, samo je u medjuvremenu odlicno izdresirala moju mamu da radi tocno ono sto Wendy hoce. Pritom je i sama naucila puno stvari, nasla puuuno novih prijatelja u parku i izabrala si omiljena mjesta u kuci. Postala je i jako razmazena i katkad se pitam kako je taj pas prezivio zimu u onom ledenom kavezu u Klari. Ovako se ona uvrijedi kad se otvori prozor i u stan udje hladnoca izvana:
Ovdje se bila sakrila u tatinu radnu sobu i durila se dok se nije prozracio i zagrijao ostatak stana. Medjutim, za setnju je uvijek raspolozena i po vani trci na sve strane, a i kad ju se natjera da sjedne i smiri se na trenutak (za slikanje), ona neprestano culi usi, mrda njuskicom i razmislja kud ce sljedece odjuriti u akciju:
Inace, na vecinu naredbi reagira pogledom koji otprilike znaci "Molim? Jel' ti to ozbiljno?", pa ako covjek odluci da stvarno zeli malo discipline i kaze joj nesto strogo, onda samo stisne okice, pocne mahati repom kao luda i daje sapu. Naravno, tada nam nema druge nego da tu njezinu nogu prihvatimo, na sto ona smjesta zaboravi da je trebala napraviti jos nesto, i tako svaki pokusaj dresure pada u vodu. Ipak, moram je pohvaliti da nikad nije ni pokusala nikud pobjeci i uvijek bez pogovora dolazi kad je se pozove, a zapravo je to meni jedino i vazno. Ove sminkerske naredbe kao "sjedi", "lezi" i sl. mi uopce nisu bitne, pa je valjda i ona skuzila kad me moze zezati, a kad nema sale.
Evo jos jedan pametni pogled u kameru, a vi si zamislite kakve sam ja smijesne zvukove morala ispustati da bih uhvatila ovaj izraz cudjenja na njezinom licu. Jel netko mozda rekao da psi nemaju "izraze lica"?
Veliki pozdrav svima od nas dvije, i jos jednom puno hvala Noinoj arki sto nas je sve usrecila s ovim mojim veselim Tupkom!
Vidim da se sad vec skupilo puno njenih slika pa cu vam postaviti nagradno pitanje: Koje je boje Wendy? Nagrada je pusa od Wendy, koje ona jaaako rado dijeli, ali smijete je i odbiti Ja se cesto znam naci u neprilici kad je hocu opisati nekome tko je nikad nije vidio. U zdravstvenoj knjizici su joj u Noinoj arki napisali da je krizanac setera i zlatnog retrivera, ali sad kad je definitivno dorasla do pune velicine, izgleda da je tu ipak netko drugi igrao glavnu ulogu. S jedne strane sigurno zuti labrador (po tipu dlake i naravi - bez ikakve sumnje), a s druge netko sitniji, lakse gradje i narancast... A opet mi blesavo zvuci kad kazem "narancasti pas"... jel to postoji?
Meni se čini da je boja slična irskim seterima. Znam da bi te ljudi čudno gledali da kažeš da je mahagonij boje, ali taj se izraz često koristi za irke setere. Možda kestenjasto crvena?
menis e čine dvije boje: crvena i smeđa, ali na svakoj slikici ima malo drugačije osvijetljenu boju dlake, pa se nikako ne mogu odlučiti; nikako ne bih rekla narančasta, ali ipak... možda je zapravo nekako... crvenkasto naranđasta, ali ja nisam stručnjak za to.
__________________
We are responsible to keep animals alive! They are all we have...
Ha, ha, teta Helena je napisala isto sto i u knjizici - jelenje crvena. Ja nikad nisam vidjela jelena uzivo, i ne znam koliko je crven, ali Wendy definitivno mijenja boje ovisno o osvjetljenju. Ne cini se to tako samo na fotografijama, nego i stvarno. Katkad ja njoj znam reci "O, danas si smedja?" ili nesto takvo... Na suncu ima krasne pramenove u raznim nijansama narancaste, smedje i zute, i naravno, tamno smedju njusku i usi, a nigdje ostrog prijelaza medju bojama. Ma cudo jedno. Znaci, jos nismo nasli kako da to opisemo jednom rjecju...
Dakle, za pusa "jelenje crvenu" od mojeg crvenokosog zvrka:
...a prijedloge primamo i dalje. Utjesna nagrada je pola tenis-loptice.
Sad ju je i Lorelei vidjela uzivo, i morala je priznati da taj pas fakat mijenja boju ovisno o podlozi, a osvjetljenje da ne spominjemo...
Jucer smo bili cijelo popodne vani, isli smo prvo u normalnu setnju, a onda jos u jednu veliku, s Arisom, i navecer je bila taaaako umorna da se samo skljokala na svoju krpicu i do jutra je se nije culo ni vidjelo. Nije cak ni dosla u svoju vecernju kontrolu kuhinje. Mislim da se i Aris dobro izmorio - sto od setanja, sto od puuuno novih dojmova... A bas su bili slatki zajedno u sumi!
Mozda je bas njega sanjala, ali vjerojatnije svoju lopticu...
Eto i ja sam danas vidjela "kameleonku" Wendy ,nakon gotovo dvije godine, predivna je to cura pa nije ni čudo ako se je Aris zaljubio. Neka se samo druže, podmlatka biti neće !