Elizabeth je otvorila post o prijetnjama psima i vlasnicima pasa pa me to ponukalo da napišem (tj. prepišem) nešto što sam već davno napisala...
Znam da vi koji postate znate neke stvari, ali ovo čita šira publika pa stoga:


Hvata me panika. Čitanje novina i vijesti ne mogu izbjeći i svaki se put upetljam u ono što sam si već stotine puta obećala da više neću raditi: čitanje komentara. A panika me hvata kad vidim reakcije i stavove na određene teme.
Nevjerojatno je kakve sam sve riječi pročitala od komentatora članaka o psima, nezgodama s psima, itd. Za smrznuti se. Radi nekoliko slučajeva u crnoj kronici počinje hajka na sve pse i vlasnike pasa. To je suludo!

Svima koji pljuju po životinjama i držanju životinja jeste li vi normalni?! Bez životinja za čovjeka nema života.
Vlasnicima koji se ponašaju svakako osim odgovorno sami ste si krivi za ovakve reakcije okoline!

Da pojasnimo neke stvari.
Da, ja sam vlasnica pasa. Ali to ne znači da mi manjka zdravog razuma.

Dovlačenjem napuštenih pasa doma počela sam se, na veliko veselje roditelja, baviti čim sam krenula u školu. Uobičajena procedura pri otvaranju ulaznih vrata bila je: odškrinuti vrata tek toliko da se provuku glava i ramena, pogledati sjedi li kraj mene što četveronožno, baciti pogled niz i uz stepenice do polukatova i, ako je zrak čist, propustiti me da prođem. Ako zrak nije bio čist, onda jedan korak više: Opet?! Pa otkud?! Pa što tebi pada na pamet?! Jesi li ti normalna?! Kud ćemo s njim?! I nakon toga opet propuštanje u stan. Svih koji su pokunjeno čekali na pragu. Ili polukatu.

U toj dugoj psećoj karijeri NITI JEDAN od pasa koji su bili kod nas NIKAD nije ni zarežao na nekoga (osim na mene, kh kh) a kamoli nekoga ugrizao. Gradom smo se, tj. i danas se vodimo na lajni, ne idemo u parkove među djecu, uredno skupljamo iza sebe i ne tučemo se. (Odgojem se bavila yours trully.)
Svaki put kad prolazimo kraj djece, more mama dovodi svoja mala zlata da podragaju psa. Ne svakog jer kad ne znam kako se nađeni pas ponaša prema djeci, to i kažem i zamolim da mu ne prilaze. Ne daju mame u mom kvartu blizu svim psima; dapače, rijetko kojem osim mojima.

A opet, svako malo našao se pokoji striček ili pokoja tetkica koji su nam pas-mater za račun svih onih koji se ne ponašaju adekvatno. I, vjerujte, dosta mi je toga.
Danas više nisam mala i već dugo nitko ne dira. Jer se ne dam. Jer svi u kvartu vide kako držim svoje pse. I tekuće (one koji čekaju udomljenje pa samo prođu kroz kuću) i stajaće (moje vlastite). Jer ti isti susjedi ušutkaju svakog novog tko počne prigovarati i prije nego što nas je pošteno pogledao. Jer argumenata za prigovore na račun mog držanja pasa nema.

Nakon toliko godina bavljenja psima očito je da nisam samo sretnica, nego da znam što radim. Jer ako u dvadeset godina niti jedan pas koji je bio kod mene nije napravio problem, onda je to više od puke sreće. Tim više kad se sjetim kakvih sam istraumatiziranih i zlostavljanih pasa dovela kući.

Često me pitaju ljudi zašto skupljam lutalice i zašto su mi životinje toliko bitne. Nekoliko je razloga.
Ono što ljudi nikako neće shvatiti jest da čovjek ne može živjeti izoliran od prirode. Flora i fauna bitne su za postojanje svijeta. Svi znamo što se događa kad je ravnoteža narušena. Priroda je naša realnost i zato ne smije biti fuj. U redu, ima stvari koje funkcioniraju na principu ili-ili, kao recimo štakori. Ali to ne možemo i ne smijemo proširiti na cijeli životinjski svijet. Mi nismo iznad prirode. Nikad nećemo biti. To nije moja izmišljotina: prosurfajte webom i pogledajte što struka kaže.

U korijenu riječi životinja stoji život. Čini se da to nitko ne primjećuje.

Ne prihvaćam izjave tipa Psi nisu za grad. Ni ljudi nisu za grad, kad bolje razmislite. Srećom po čovjeka, postoje vrste životinja koje su vrlo prilagodljive životu u gradu. Psi su općenito životinje koje su stvorene za društvo čovjeku. Svako naselje ima pse jer psi idu ljudima. Kako se ovi god ponašali prema njima.
Pas je najempatičnija životinja, životinja koja se ne čini potpuna ako nema svog čovjeka. Nažalost. Jer dobro je rekao Edward Abbey: Kada je čovjeku njegov pas najbolji prijatelj, tada taj pas ima ozbiljan problem.
Zahvaljujući psima, mačkama, papigama i inima mi dobivamo šansu da ostanemo u kontaktu s prirodom od koje smo se potpuno otuđili. Ljubimci su ti koji omogućavaju socijalizaciju i rehabilitaciju i djece i odraslih te često prva stepenica uspješnog svladavanja velike zadaće koja se zove ODGOVORNOST. Osim toga, njihova neiskvarenost i iskrenost pravi su lijek za stres.

U ovoj našoj konstrukciji koja se zove civilizacija psi se ne snalaze. Oni su iste razine kao i djeca: da bi mogli preživjeti, potrebno je priučiti ih svim tim stranim stvarima. Psi toliko žele pripadati nekome, voljeti nekoga i ima nešto u tom pogledu što mi ne da dalje. Ali to sam ja.
Činjenica je da niti jedno živo biće nije prijateljskije nastrojeno prema čovjeku. Niti jedno.

Imati psa zahtijeva od osobe puno toga. Živjela osoba u gradu ili na selu, stanovala u kući ili u stanu, posla oko psa uvijek ima.
Zaboravite na nabavljanje psa ako niste spremni na žrtve koje s njim dolaze u paketu. Imati psa znači posvetiti mu barem dva sata dnevno. Redovne šetnje, četkanja, cijepljenja, kvalitetna, socijalizacija i odgoj to je samo dio. Kamo ćete sa životinjom u doba godišnjih odmora? Hotel, čuvanje kod prijatelja ili vođenje sa sobom?
Pas je član obitelji. To ne znači da treba jesti s vama za stolom, spavati s vama u krevetu, nositi nekakva odjelca i sl. I bez toga on ima svoje mjesto i status. Zato morate pokazati odgovarajuću brigu.

Prva i osnovna stvar u kojoj se maksimalno griješi jest izbor pasmine. Shvaćam ljubav prema pasmini, ali u 44 kvadrata ne može živjeti troje ljudi i bernardinac. Nije fer. Ni prema kome.
Isto tako, ne znate li kako se radi sa psima, ne možete uzeti dobermana. Tj. možete. A rezultate onda čitamo na stranicama crne kronike.
Poseban problem su teški kompleksaši koji svoje frustracije liječe izborom pasmine kojom se teže upravlja. Ima ih na svakom koraku. I prije nego se snađete, ispada da se svakog velikog psa treba bojati.
U krivim rukama pas može postati oružje. Isto kao i vilica, vaza, bejzbol palici, auto. Ali ne zaboravite: neće vas ubiti pištolj ubit će vas osoba koja ga drži. Neće vas ubiti auto ubit će vas osoba koja ga vozi. Isto tako, neće vas ubiti pas ubit će vas osoba koja ga odgaja.

S druge strane, nezgode se uvijek događaju. Pri velikim vrućinama, nervozni smo. Psi također. Ako smo gladni i žedni, nervozni smo. Psi također. Ako smo bolesni ili ranjeni, nervozni smo. Psi također. Ako smo pretučeni i zlostavljani, nervozni smo. Isto vrijedi i za pse.
Zato bi vlasnik trebao biti tu, da šansu za nesretni slučaj svede na minimum.

Ljudima se priznaje ubojstvo na mah; životinju nitko ne brani kad isprovocirana zareži ili ugrize. Ne, to treba zatući! Kad se dogodi nezgoda, ljudima se sudi za ubojstvo iz nehaja. Životinja, koja ne zna što je to dužna pažnja, ne može nesretnim spletom okolnosti nekome naškoditi. To je sigurno lud pas! MOLIM?!

Nije mi namjera braniti vlasnike pasa do iznemoglosti. Ne mogu dopustiti ni da se po vlasnicima pasa pljuje do iznemoglosti.

Hajdemo se pozabaviti nekim osnovnim stvarima kod držanja pasa.

Odgoj i socijalizacija pasa... Potrudite se da vam pas bude prijateljski nastrojen prema okolini. Naučite ga da se ne zaletava u ljude i da ne skače po prolaznicima. Ako ne možete sami, potražite pomoć ili se upišite u školu.


-- Edited by Amarra at 16:47, 2008-03-04