hvala dragom Bogu, muke po podstanarstvu su gotove. imamo dom! ali je ostao gorki okus ljudske površnosti i plitkosti... uopće ne znam kako da to nazovem! jednog dana kad tata i mama budu bogati i zarade milione, imati ćemo veliku kuću sa velikim dvorištem a kupiti ćemo i jedan stan za rentanje samo ljudima koji imaju pse, mačke, ptice i sve ostale beštije koje mogu!!!
mama je umorna!!

evo, ima i mama jedno pitanje za sve ljubitelje životinjica... kako je moguće da Nala (od milja zvana i mala budala) već kuži da se ne smije gurati dok im stavljam jesti, da ne smije jesti Cicijevu hranu, kad kažem NE onda je to NE, ali kad treba piškiti to nikako da memorira!!! kupili smo joj onaj miris šta privlači štence, kupili smo joj i one glupe pelene za njih, ali to je sve nula. pametnjakovićka kuži da je napravila bljak i odmah se sakrije, ali kad joj se piški ona piški! upomoć!!!

mama je došla do zaključka da su mala beba i mala beba pas jedno te isto! kako Nala raste tako vidim jednako ponašanje između nje (bebe) i Dore kad je bila mala. upravo kako kažeš ana, piškim pa tek onda skužim da sam piškila i da je lokva moja...
i ne brini, ova mama ne kažnjava! ni djecu ni pse ni mačke, osim tate tu i tamo.... a evo i nove pričice za sve vas Naloljupce...
Evo male Nale, mamine budale…
Napokon smo ugodno smješteni u novi stan. Ciciju je trebalo malo duže od mene da se navikne na to pa je prvi dan bio van sebe. Nije ni čudo. Cijela obitelj je bila van sebe! Još, kao da nam seljenje nije bilo dosta, Dora i mama su dobile gripu. Kad smo preživjeli seljakanje okolo naokolo po Zagrebu, što je jedna gripa za nas???
Danas sam odlučila ispričati vam priču o Ciciju. Cici… To divno klupko dlake, mačor nad mačorima, car svih mačaka! Prije 4 godine, jedna mala djevojčica koja tada nije znala ni pisati ni čitati, zamolila je baku da joj pomogne napraviti pismo za Djeda Mraza. Nekim čudom (???) to pismo je završilo kod mame. Pisalo je ovako: „Dragi dida Mraz, molim te da mi za ovaj Božić ne donosiš bebe i lutke jer ih imam puno. Ja bi voljela jednog malog mačića. Bit ću dobra prema njemu i čuvati ću ga. Voli te tvoja Dora“.
Što mislite što je mama (mislim, Djed Mraz) napravila?? Mama je otišla u Pet centar jer je znala da tamo uvijek ima neki mačić koji čeka topli dom. Cici je bio tamo, ali je teta u apoteci rekla mami da je bolje da ga ne uzima jer je bolestan, premali i nije sigurna da je to pametno. Kad je Cici došao u Pet centar bio je star samo 3 tjedna, bilo je vrijeme Božića, a svi znamo kako se slavi Božić! Tako da se malo mače gađa petardama! I tako da ga se polijeva kiselinama! To je pravi božićni duh! Nema riječi kojima se može opisati na što je to stvorenje ličilo! Bio je jedna velika, krvava krasta, bez dlake, sa spaljenom njuškicom od neke kiseline u koju su mu gurali glavicu. Teta je uporno govorila da je bolje da ga ne uzima, ipak mama ima doma dijete, to nije pametno, bolje da uzme nekog mačića za kojeg zna da je zdrav. Mama ga do tada nije ni vidjela, samo je čula o njemu i o tome što su mu dobri ljudi u božićnom duhu napravili. E sad, svi vi znate koliki je Pet centar. Svi ste bili tamo. Pa kako u tolikom prostoru naći mačića od 4 tjedna??? Znao je taj gdje je hrana, wc, ali preko dana je šetao naokolo. Svi su ga tražili. Po svuda. Nakon pola sata, mladog gospodina našli su kod akvarija sa ribicama. Mama je ostala u šoku! To je bilo najjadnije stvorenje koje je ikada vidjela u životu. Srce joj je puklo! Bilo ju je strah primiti ga jer se bojala da ga ne ozljedi još više, da mu ne pukne neka krasta a i bio je toliko mršav da je imala osjećaj da gleda kostur od nečega što je nekad bio mačić. Mama je kleknula na koljena a to malo čudo se uspentralo po njenoj jakni do vrata gdje je bio krzneni ovratnik (ne brinite, umjetno krzno!!!), tamo se smjestilo i počelo presti. Ali to nije bilo predenje ranjene i jadne životinje, nego mačka koji želi živjeti. Bez razmišljanja, mama je rekla neka joj pripreme sve što treba za njega. Mačje mlijeko, dudice, bočice, pasta za parazite, wc, pijesak, platila, okrenula se na peti i odnijela ga sa sobom a da se on nije ni pomaknuo sa njene kragne i nije prestao presti.
U Pet centru su ga već sredili koliko su mogli, ali to je dućan sa apotekom i ne smiju liječiti životinje pa je mama s njim otišla ravno u ambulantu Onome-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti (znate vi o kome govorim, a ako i ne znate, pitajte svoje ljubimce. Oni znaju, o da) Doktor ga je pregledao od glave do repa, svih njegovih 10 cm! Rekao je mami da je u jako lošem stanju, da je mala šansa da preživi i da je bolje da ga uspavaju. A ona je odgovorila da napravi sve što može, jer i ako ne preživi, tih par zadnjih dana barem će provesti kako treba! Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti stavio ga je na infuziju, dao mu milion nekakvih injekcija i kad je završio vratio ga mami i poželio im sreću.
Kad su došli doma, baka (nesuđeni veterinar sa 3,5 godine fakulteta) nije mogla vjerovati što vidi. Rekla je da, koliko ona zna, to bi trebala biti mačka ali ovo nije ličilo na mačku! Odmah je, zajedno sa mamom (uostalom, što ste mislili od kud mami i tetki tolika ljubav prema životinjama?) krenula u borbu s ranama, hranjenjem ali i s vremenom. Jer ako taj mali uskoro ne ojača, nema mu spasa.
Nakon puno truda, ljubavi i pažnje, TO se pretvorilo u najumiljatijeg mačića na svijetu. Mi životinje, bile male ili velike, uvijek vraćamo ono što je uloženo u nas. Tuci nas, vratiti ćemo… voli nas, vratiti ćemo… Tako je i bilo. Cici je s vremenom utuvio u svoju mačju glavu da je mama njegova mama. I samo njegova. Kud mama, tud i on. Baka je bila zadovoljna, više nije morala gledati na sat da zna kad mama dolazi kući sa posla jer čim bi mama u uredu na drugom kraju grada digla dupe sa stolice da krene doma, on bi stao pred vrata da je dočeka. A kad bi bila već jako blizu, hodao bi u krug od nestrpljenja. O, svašta je taj mačak mami priređivao…
Recimo, kad je ušao u ono doba kad svi mački poblentave, pokušao je skočiti sa trećeg kata da se dočepa neke male koja se motala u parku iza zgrade. Naravno da je zapeo na krovu susjedove lođe na prizemlju. Derao se kao da ga kolju! Tri sata ujutro, a baka budi mamu da si ide spasiti mačka! E kad bi to bilo samo tako. Naime, do krova susjedove lođe može se doći jedino preko drveta koje je ispred. To je visina prvog kata. A mama kao mama, na drvo! Uspjela je ona preko do lođe, uspjela je i na lođu po njega, ali ne može se sići sa drveta kad u jednoj ruci držiš mačku! Pa kad si uspio skočiti sa trećeg kata a da se nisi polomio, ona možeš i pasti sa drveta! „Pasti“ nije baš najbolja riječ… mama ga je bacila dolje! Sva sreća da se kukavica ukopala od straha i nije bježao pa je ona u miru sišla dolje i odnijela ga kući. To bi svakoj normalnoj mački bilo dovoljno! Mislim da vam nisam rekla, Cici nije normalna mačka! Par dana je bio mir, a onda je ona mala opet došla u park! Svašta ima mama za reći o njoj i njenom moralu!!! A budaletina kao budaletina (muško + hormoni = generalna glupost!, svi znamo kojom glavom oni razmišljaju… pardonček svim dragim muškima koji će ovo čitati…), opet u noćni pohod! Ovaj put nije zaglavio na lođi… ne ne ne. To bi bilo prejednostavno. Taj test je mama prošla! Zaglavio je na rubu balkona prvog kata. Znate kako na balkonima ima onaj uski rub pločica koje vire van?? Da voda može teći?? Onaj uski, uski rub?? E baš tamo je zapeo. Pet ujutro. Baka budi mamu. Mama ide spašavati mačka. Ono isto drvo, pa preko njega na krov lođe, pa preko toga pentranje do tog ruba. Mama stoji na tom rubu, drži se za ogradu (ma kakvu ogradu, to je fasada zgrade) i puže do svog mačka. Kad odjednom, na balkonu se pali svijetlo! Sva ta galama probudila susjedu na prvom katu. Žena nikada neće zaboraviti tu scenu! Uspjela je mama dogmizati po njega, susjeda joj pruža metlu da se ima za nešto uhvatiti. Kao da će je metla spasiti!!?? Opet isto, u jednoj ruci mačak! Kako natrag? Nakon puno muke i znoja uspjeli su. Preko balkona popeli su se u susjedin stan pa kao svi normalni ljudi doma stepenicama na treći kat! Drugi dan je Cici završio kod Onog-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti. Odrezali su mu, znate već… ono dole… Mama ne dozvoljava da se pred njim o tome govori da se ne bi uvrijedio. Nekad mu tata to metne pod nos iz zezancije, ali je prestao kad je mama rekla da ako to ponovi i on ide Onome-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti! Zanijemio je! A Cici od tada više nije pokušavao vratolomije. I onu malu je mama pokušavala uhvatiti da i nju sredi, ali je koka shvatila da je vrijeme za mijenjanje parka. I tako je mama zaradila nadimak: LARA CROFT. Tako mamu zovu svi u našoj ambulanti.
Što još reći o dlakavcu? Od kad je on u kući, mama se nije na miru okupala. Tuširati se smije, ali mora ostaviti zastor poluotvoren da je glupko vidi. Kupanje joj je zabranjeno! Kad je ona u kadi, prvo se dere kao da ga kolju, pa se penje na rub i kontrolira šta se događa, a ako ona tad ne izađe, (vjerovali ili ne) on je pokušava sa ruba kade dohvatiti da je izvadi van! To obično završi da mama izađe sva izgrebana i krvava… A ne daj Bože da pokuša zatvoriti vrata od kupaone!!! Taj bi okvir od vrata pojeo!
E da! Ima on još fora. Nekad (samo nekad) kad ga uhvati žuta minuta, bude ljubomoran na tatu pa mu ne da blizu mami. Tad je ona samo njegova. Te zvukove trebate čuti. Traktori, puno njih, tisuće!!!
Da skratimo o gospodaru mačaka, njemu je jedno važno. Da je mama na vidiku. Čak i kad se ide na more ili kod bake i dide, njega to ne smeta. Mama je tu i sve je ok. Kud mama tuda i on. Kad je bolesna – on zna, kad je tužna – on zna, kad je sretna – on zna. On zna sve o mami. I zna kada što treba napraviti. Ja sam još mala i učim, ali imam dobrog učitelja pa ne brinem. Imam vremena…
Zaboravila sam najvažnije, taj jadni ranjeni mačić kojem su svi prognozirali ono najgore, sad ima 4 godine, 13 kila i svaki put kad dođe kod Onog-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti, taj mu se ispričava i moli ga da mu oprosti. Zove ga GOSPODIN MAČAK!
VOLI VAS NALA