doista je to veliki problem, jer ako se ne udome kao štenci poslje ih nitko neće, pa većina njih (p)ostanu nesocijalizirani, pa ih je poslje teško socijalizirati na neke stvari i ljudima se to neda i odmah vrate psa kad shvate da neće moći lako sa njime (znam iz iskustva da nije baš jednostavno udomiti odraslog psa, cocko i dan danas vuče traume iz prošlosti, boji se da ću ga negdje ostavit kad ga zavežem ispred dućana) ili kao npr.nerica budu plahi, toliko plahi da se boje svih nepoznatih ljudi, mogu funkcionirati samo sa osobom koja je svaki dan u azilu. i tko će nju udomiti? i kako će ju uopće netko udomiti kad ona bježi i skriva se od ljudi?eto nitko je nije uzeo kao štene i šta sad s njom?morat će ostati na doživotnoj skrbi noine arke. to je doista tužno. mislim da su zavrijedili puno više medijske pažnje, nego što je sad imaju.

Pošteno od tebe Lorelei da si shvatila koja je bit našeg Foruma. Dakako da su nama prioritet one životinje o kojim skrbi naša Udruga, koji moraju biti očišćeni od parazita, koji moraju biti cijepljeni protiv zaraznih bolesti, koji moraju biti cijepljeni protiv bjesnoće, koji moraju biti sterilizirani/kastrirani i za sve to vrijeme dakako moraju jesti. A to sve košta i to jako jako puno.

Na žalost, osim naše web stranice sve ostale medijske mogućnosti su nam nikakove. Previše životinja imamo na brizi, a ljudi za ispomoć premalo. I sama si se uvjerila kako je brinuti se za neke od njih ( cca 25 na veterini) a to je samo 15% od ukupnog broja pasa. Tvoja pomoć je zaista dragocijena, naprosto ne mogu vjerovati da tako mlada osoba toliko predano i savjesno pomaže. I sama znaš koliko ti se vesele kada ih dođeš prošetati i nahraniti. Svojom sposobnošću možeš o svakome od njih napisati par lijepih riječi, poslikati ih i staviti na ovo mjesto. Jer, svi oni traže novi dom. Vape za čovjekom koji će ih voljeti.

A, ako te mogu utješiti - pse u šinteraju ne ubijaju, to su samo lažne insinuacije i priče, da bi što više ljudi došlo i uzelo pse koji onda zbog nekontroliranog udomljavanja završe ponovno na cesti i mi ih skupljamo. Srećom Grad ih čipira pa nam je lakše ući u trag. Evo konkretan primjer, čovjek je uzeo psa iz šinteraja (da ga spasi od eutanazije ???) i ostavio ga u drugom dijelu grada. Nađen je pas, čipiran, po čipu pronađen udomitelj, ali on ga na želi, kaže, samo ga je izvukao van da ga ne ubiju. I što misliš tko je psa preuzeo "Noina arka" vjeruj mi ! A takovih primjera imam na stotine - i vjeruj više od 50% pasa  "spašenih" iz šinteraja uopće nisu na adresama koje se navedu na ugovorima. Zar je to posao, zar je to briga za životinje, zar je to ljubav prema životinjama - ne za mene je to jalovi posao zbog vlastite promidžbe.

Da, al to nije samo jedan čovjek napravio. Ima jako puno građana da upravo to naprave. Tako ti je mene jedan dan nazvala kolegica sa posla da sta da radi, da je nasla psa na autoputu da ga je auto lupio i ja joj objasnila gdje sa ranjenim psom da ode i da za svaki slučaj provjeri jel pas ima čip. I vidi vraga pas ima čip iz šinteraja i ne samo to nego ga je udomio 17-godina stari klinac. Roditelji nisu imali pojma, niti su želili psa, a on htio pomoći, pa udomio psa i ostavio ga na ulici. Zamisli ti to kako se to psi iz šinteraja dijele prvoj osobi tko došao, pa gdje to maloljetna osoba može preuzeti odgovornost za psa.

A da ne kažem kako smo imali slučaj prije cca 2 godine, da su nam u Klari došla 2 tipa udomit psa. I oni tako gledaju naše pse i ono međusobno komentiraju ovaj nevalja, ovaj nevalja, ovaj je preslab,...itd ..sta je nama odmah bilo čudno. Kakvi su to komentari ljubitelja životinja Seka i gdja koja joj je tad pomagala su jednostavno zamolile obojicu da ipak napuste azil da im psa nećemo dati jer im se ne čine kao istinski ljubitelji pasa. Da bi se onda oni počeli naguravati, prijetiti, da su sve to bezvezni psi, da će oni dobiti pse kakve hoće htjeli mi ili ne, da će nam uzeti naše il iz druge udruge il šinteraja...itd...Naše cure su se uspjele snaći i pozvati policiju i nazvale su odmah i VHS da tim i tim...ljudima ne daju pse, al tko zna sta je bilo dalje... ne paze svi kao mi i niti ne želim promisliti jesu li se domogli ipak kojeg psa na kojem bi pit bulovi vježbali za borbu.

Ma svakodnevno se prevelike strahote dešavaju nemoćnim životinjicama.

Evo je Irena taman donijela svjeze slike kako su već neki štenci opet porasli i kako upravo prestaju biti simpatični za udomljavanje i kako će vjerojatno ostati i odrastati u Sv. Klari

Brat i sestra Ada i Ado. Ona našla sretan dom, a on ostao.

Ado sada sa već 6. mjeseci starosti:

I vršnjakinja mu Tess:

I sada sa 6.mjeseci:

Sretan dom našli su njihove sestre i braća Ada, Tasha, Tara,Toby, Tai, Api, Ava, a oni su ostali i pitanje je dokada će odrastati u Klari prije nego će uspjeti naći nekoga tko će ih voljeti i pružiti im novi dom.

Na žalost, svaki naš pas ima svoju tužnu životnu priču i mislim da je ovo pravo mjesto da se ona ispriča.

Mnogi od njih su udomljeni kao štenci ili mladi psi, a nakon određenog vremena neki udomitelji ih vraćaju,  iz samo njima opravdanih razloga. Naravno,  pri potpisivanju UGOVORA O PREUZIMANJU ŽIVOTINJE, stoji da je udomitelj dužan Udruzi vratiti životinju ukoliko je više ne može imati. Time se mi kao Udruga osiguravamo da nebi životinja ponovno završila na cesti, a udomitelji to koriste maksimalno. Tako  ima slučajeva da uzmu životinju i vrate ju za par sati, par mjeseci ali i nakon par godina.Ljudi kao ljudi,što ih više upoznajem, sve više volim životinje !

Ljudi, toliko sam tužan zbog pre tužnih i nesretnih sudbina da jednostavno ostajem bez teksta kada vidim što su "ljudi" sposobni napraviti. Moram se pohvaliti da imam dva najdraža bića na kugli zemaljskoj o kojima se svakodnevno brinem i bivam za to nagrađen njihovom pažnjom i nesebičnom ljubavlju. Jedan je srednji pudlek imenom Taksi starosti 14 godina koji je invalidan cijeli život (od treće godine) što ga nije sputavalo da sa mnom bude sretan. Najme, njega je rotvajler u fazi tjeranja gotovo rastrgao ali se je moj Taksi zahvaljujući meni uspio oporaviti jer sam dao otkaz na poslu te se za njega danonoćno brinuo. Za posljedicu je "samo" ostao šepati na zadnju lijevu nogicu. Gospodin čiji je pas, ispao je fer prema nama te je Taksija i mene na vrijeme otpeljao na veterinu te nas sljedeće dva tjedna gotovo svakodnevno vozio na terapije. Ovim putem mu se zahvaljujem jer tada nisam imao snage zbog toga što sam suviše bio ljut na njega i psa. Moja druga ljubav zove se Tobi. To je mali prekrasan mješanac maltezera, pekinezera i mini pudle star 2,5 godine. Moram priznati da je totalno simpatičan i šašav. Prava maza i šarmer. Čini mi se da baš on utječe pozitivno na Taksija koji je uz njega postao nekako "lajaviji". E da, moram naglasiti da smo Taksi i ja do prije dvije godine bili podstanari i da nije istina da kao podstanar ne možeš imati kućnog ljubimca. Nije bilo lako, ali nekako smo uvijek naišli na dobre gazdarice koje čim bi skužile da smo obojica pristojno odgojeni odustale do prigovaranja. Kada bih znao kako postaviti njihove slike rado bi vam ih pokazao. Do slijedećeg javljanja šaljem vam jedan veliki pozdrav od mene i mojih peseka.

Oprostite što smetam na ovom forumu, ali tek sam se jučer registrirala pa baš ne znam dobro. Čitam ovo već jako dugo i pomislila sam "Hej, ja želim posvojiti onu malu Idu!". Jedino ostaje jedan problem: moji roditelji. Nemaju ništa protiv pasa, i kažu da bi im bilo ljepo imati jednoga, ali zašto mi ga ne žele nabaviti?

Molim Vas da mi netko odgovori!

Hvala! Dee Dee