ovo je Maza. Pas koji je dolutao kod nas prije par tjedana. Ona je jedan divan pas, koji zaslužuje predivnu obitelj. A koliko god ja to željela, nisam joj to u mogućnosti pružiti. Iz jednog razloga- moji ne žele nijednog drugog psa osim ovoga kojeg imamo. I tako, dok naš Jutro živi kao car, i spava u krevetu, Maza je vani i spava u kutiji... Jede ono što joj ja i sestra odnesemo bez znanja drugih.
Vidljivo je na njoj da je istraumatizirana, vjerojatno od svojih vlasnika, zbog kojih i je "ničiji pas". Na svako malo oštrije NE, ona se baca pod noge, pokunji, i cvili... Ponekad se od straha i malo popiški. No, unatoč svemu što je proživjela, nevjerojatno je privržena ljudima... Nikada nisam vidjela psa koji toliko vjeruje ljudima, a istovremeno ih se toliko boji. Naš prvi susret je bio takav da sam ja kleknula, ona je pomalo plašljivo došla do mene, i stavila mi svoju malenu šapicu na rame... nakon toga me doslovno osvojila... stalno daje šape, i kad joj uzmeš šapicu u ruku, ona je odmah krene ljubiti, i maziti se o nju... ljudi su joj sve, mazi se satima ako treba...
unatoč tome kako je divna, krasna, i privržena, ja je ne mogu zadržati... a postoji opasnost da će je moj tata, kad se vrati sljedeći tjedan, odvesti negdje... i ostaviti je. To bi za nju bio potpuni šok, i ja i sestra već pripremamo govore kako da nagovorimo tatu, da, ako ništa drugo, da je bar ostavi da šeta oko našeg dvorišta... gluposti da tjera druge lutalice i tako to... nema što nam nije palo na pamet... umjesto toga, ja objavljujem ovdje priču o toj maloj slatkici, u nadi da će se netko zaljubiti u nju, i da selo u blizini Slavonskog Broda neće biti predaleko...
ona nikako ne bi smjela biti na lancu... najbolje za nju bi bilo da živi u kući, s ljudima koji će ju jako voljeti, maziti, paziti, i koji se nikako neće derati na nju... i koji će jako često biti s njom...
ako itko takav postoji, to bi bilo divno...
ovo je kopirano s forum.hr-a... još želim nadodati da moji definitivno lude na nju, i da ni uz najbolju volju i moć pregovaranja ne mogu nagovoriti da ona ostane malo duže... a kad bi ju netko slučajno htio udomiti, lokacija gdje sam ja je opet problem, jer nju nitko od mojih neće htjeti voziti na upoznavanje, ili bilo što drugo... situacija je gadna, i ja jedino što mogu napraviti je davati joj jest još ovih par dana dok mi tata ne dođe, maziti ju, i oglašavati gdje i kako mogu... i nadati se da će se netko smilovati i uzeti je... ne, neće ju tata ubiti kad dođe. on će jednostavno uzeti nju u auto, i odvesti je u šumu. možda i gore nego da je ubije, jer se ona totalno vezala za mene, i sve... toliko da već rupe kopa oko ograde, da bi došla do mene... sve to radi iz ljubavi, a sve to zapravo jako utječe na raspoloženje mojih ukućana, koji bi je najradije... nemam pojma. više ni sestra nije baš na mazinoj strani, tako da sam sada ja sama protiv cijele obitelji, koja je vidno za to da Mazica ode od nas...
grozno.. da li postoji kakav azil u tom području? moja preporuka je oglasiti na što više mijesta, lijepiti plakatiće sa slikom, dati ju u lokalne novine.. neka ljudi za nju saznaju..
Slavonski Brod nema azil... koliko znam, nema ni u blizini ništa... sve do Sesveta negdje... ja ću još pokušati razgovarati sa svojima, da je ostave da bude tamo iza u dvorištu, ako ništa drugo... pa baš nikome ne smeta. jedino meni se veseli i petlja mi se pod noge, ali to meni ne smeta. makar se izvlačila na to da će mi uskoro rođendan, pa ono... ma nemam pojma... i ako uspijem s odugovlačenjem, trebao bi joj se naći novi dom, privremeni dom... bilo kakvi smještaj, gdje neće biti opasnosti od svega ovoga... i to što prije... inače, hvala ti na poželjenoj sreći, trebat će mi... koliko god joj željela novi dom uskoro, opet je ne želim dati prvoj osobi koja naleti, jer želim znati da će ona biti dobro, i da će biti sretna.
vinkovci imaju neki azil, kaj ne? joj, ne znam.. to je tako koma.. jedino što ti mogu savjetovati je da ju što više oglašavaš.. napišeš pričicu o njoj, staviš sliku/dvije i te plakatiće polijepiš po frekventnim lokacijama.. oglasnici, forumi i td isto.. pogotovo s tog područja..
ne znam da li Suza radi i sa Slavonijom, može mi to netko reći?
joj, hvala vam ljudi... nisam čula da vinkovci imaju azil... Maza je na nekoliko foruma, i na nekim oglasnicima... nadam se da će se bar NETKO javiti...
javi onda i u Suzu, na www.suza.hr ili na broj telefona 060 40 40 44..
za vinkovce, koliko znam imaju nekakav azil, bila sam na njihovoj stranici al ne znam dal to još postoji ili kaj.. znam da je kad sam to gledala bio pretrpan.. ali prosurfaj malo, probaj nekaj izvest, nemam pojma..
eto, malo nam se cura opustila, pa je počela lajat i zavijat svaki puta kad ja izađem van... i trčat okolo... a danas taaako nije lijep dan, pa je sva bila mokra... a evo i sličica malene maze:
profil:
ovako sam ja spavala: :(
slatki, tužni pogled:
uhe moje :cerek:
a sada ovdje spavam:
na slikama u kutiji se može vidjeti da nije veliki pas, jer ona kad legne u tu kutiju, ne vidi se... a kutija nije baš prevelika...
uzmite meeee... (ovdje je skočila na mene... kad se tako rastegne, dođe mi taman do kukova) :cerek:
uf, tata ju je jutros, dok sam ja još spavala, odveo u neko obližnje selo, u namjeri da je ostavi... na svu sreću, pametnica se, zamislite, vratila brže pješke, nego on autom... tako da ja prvo nisam ni skužila, dok nisam pitala gdje je njezino mjesto (ona kutijica od slame..)... onda je tata rekao da je u autu, i nakon mojih 10 zašto, on je rekao da ju je planirao odvesti... naravno, ja sam poludila na to, i rekla da nije fer što je odvozi, jer cura stvarno ne smeta, i prepametna je, i sve... on se samo nasmijao na to, i rekao- što bi sad trebala ostati ili što? znam da ne smije ostati, i sad sam skroz paranoična, na svaki zvuk trčim van vidjeti jel cura tu...
evo, dok još imam imalo snage... tema se može zatvoriti... Maza je imala divnu budućnost pred sobom... bilo je odlučeno da ostaje nama... svi su pristali... samo je sterilizacija bila na redu... u nedjelju je otišla u Zagreb... u utorak se saznalo da je već 3 tjedna otrovana nečim... veterinari su učinili sve... bilo je pitanje samo njezine snage i volje... no, otrov je bio prejak... Maza je uginula... jutros, u šest ujutro, u snu... nisam mislila da će nedjelja ujutro biti zadnji puta da je vidim, i da je mazim... nitko nije sumnjao da je otrovana, u ponedjeljak je bila na ultrazvuku, bila je vesela i dobra... i veterinare je uspjela zavarati... i onda je otišla... onako mirno kako se i pojavila u mom životu... lijepo spavaj, srećice... :(
ajme, tako mi je žao.. čovjek se lako veže za ovako divnog psa.. napravili ste za nju sve, puno više od drugih, nek vam bude utjeha da je barem sada imala nekog tko ju voli pored sebe, ona je to sigurno znala..
krasotica je otišla u snu... onako tiho i mirno kako se svima nama uvukla pod kožu... tješi me samo činjenica da je u svom kratkom životu shvatila da ljudska ruka zna i maziti, i da ljudi znaju puse davati, a ne samo batine... kad je tek došla, bila je jedan mirni, umiljati, ali vidno istraumatizirani pas... dosta smo napredovali zajedno... postala je slatkica uvijek nasmijane fačice... a čak i u snu je mahala repićem... znam da joj je sada bolje... i znam da me čeka... srest ćemo se mi jednom, i nadoknaditi svo vrijeme koje nam je oduzeto :(
ja nikada nisam čula za otrov koji ubija 3 tjedna... bez ijednog simptoma... pa skužila bi nekako, da je slabije jela, ili bilo što... no, ona je jela kao mali medo, onako, baš kao što svaki izgladnjeli pas jede... i to se nije promijenilo do zadnjeg dana... nikakav, ali nikakav znak da je bolesna nije pokazivala... tko zna, možda se i bojala pokazati, da je možda ne bi i ja napustila... tko zna što se događalo u njezinoj malenoj glavici... svako jutro me veselo dočekivala pred vratima, mašući svojim slatkim repićem. u tome trenutku, digla bi uhe, i napravila bi najdivniju facu na svijetu... lice bi mi se ozarilo čim bi je vidjela takvu... a onda bi potrčala do mene... skakala, bacala mi se pod noge, ljubila mi ruke, gurala mi glavu pod ruke... i sve je to bilo popraćeno predivnom, sretnom facom... sada mi je palo na pamet, nekad bi došla do mene, i pomalo tužno bi mi cvilila dok sam je mazila... cijelo vrijeme sam joj govorila da više nema razloga za plakanjem... onda bi prestala, prepustila bi se mojem maženju... kako je vrijeme odmicalo, postajala je sve veselija... onako kako treba biti... onako kako se sve trebalo nastaviti... čak je i macama, koje toliko nije voljela, i za koje je samo čekala priliku da ih poganja, počela davati preslatke pusice... činilo se kao idila... i bila je idila... svako jutro, svaki dan, bila je sve veselija... sigurnija da ja nisam ta koja će ju tek tako ostaviti... koja će ju uopće ostaviti... čak je nekoliko puta uz ono mahanje repom znala i zalajati od sreće. a meni bi srce u tom trenutku skočilo, nisam mogla vjerovati da je to predivno pseto moje... da moje... koliko god drugima govorila da je ona eto, lutalica, i došla... u sebi sam cijelo vrijeme govorila da je ona mene našla, da nije tek tako dolutala... onoga trenutka kad je, još onako uplašena, istraumatizirana... došla baš do mene, i stavila mi svoju slatku šapicu na rame... izabrala je mene... a i osvojila me istog trena. kad je došlo vrijeme da je pošaljem za Zagreb, taj dan sam dočekala u suzama... loš osjećaj... mislila sam, još uvijek, da putuje za Rijeku, za Njemačku... mama je rekla da ćemo razmisliti o tome hoće li se moći vratiti... a ja sam već znala odgovor... čim se dvoumila, značilo je da će je ona prihvatiti... samo je za vas trebao biti konačan odgovor, bez vidjet ćemo... i dobila sam ga... nikog nije bilo sretnijeg od mene, jer je u nedjelju nisam mogla pustiti... već je bila u Pet taxiju, a meni je trebalo 10 minuta da me odvoje od nje... na kraju sam joj rekla da ćemo se opet vidjeti... pusicu sam joj dala u njušku, i rekla- ma vratit ćeš mi se ti... vozaču sam rekla da je čuva... da je jako čuva... kad su u ponedjeljak stigle vijesti da će operacija biti rizična, jer je već u visokoj trudnoći, cijelo vrijeme sam razmišljala o tome, i nisam se mogla smiriti... govorila sam samoj sebi da će sve biti u redu, ipak je ona moj maleni borac. sanjala sam novouređenu kućicu, u našem dvorištu... i nju u njoj, kako maše svojim repićem. to je ono što bi ju dočekalo... ali nikako nisam mogla neki gorki osjećaj maknuti iz svojih misli... ali sam se opet tješila da je to samo zato što sam veliki paničar što se tiče životinja, i da je sve u redu... utorak sam jedva dočekala... cijeli dan u školi sam samo na nju mislila, na ništa se nisam mogla koncentrirati... dotrčala sam kući iz škole, a nije bilo nikakvih vijesti... zabrinula sam se. no, reko, ima vremena... lap je rekla da se Maza vraća u 8... čekala sam i do osam... tada sam već počela ludjeti... onda stiže kratka poruka od coco- za pola sata vijesti o Mazi. u isto vrijeme sam osjećala i olakšanje, ali mi se od tako kratke poruke sledila krv u žilama... opet moje- ma bezveze paničariš... no, vijesti su, nakon sat vremena došle... i ostavile me bez riječi... Maza je otrovana... prva rečenica vijesti mi je bila dovoljna da mi se okrene cijeli moj svijet... "Danas se vodila bitka za Mazin život"... ostalo je samo proletjelo kroz moju glavu... otrovana... štenići uginuli... veterinari napravili sve... dobila krv... na njoj je da se bori... još je u opasnosti... ali IMA NADE... malo, ali je ima... ja sam se za to malo držala kao da mi je sve na svijetu... cijeli sljedeći dan sam čekala vijesti... na forumu molila ljude da čim netko sazna, da mi se javi... vijesti nisu stizale do mene... a ja sam se tješila time da možda, ako nitko ne javlja, da nema promjene... da se Maza još bori... nisam znala da je toga dana, gotovo onog trena kad sam ja otvorila svoje oči... da ih je ona zauvijek zatvorila... u 6 ujutro... vjerovala sam u to da će se vratiti, da će se oporaviti... moja malena lavica... ma sigurno... ona je žilava... ali njoj je čini se, ipak bilo dosta... to je ukratko bilo moje vrijeme s Mazicom... jako kratko, ali neprocjenjivo... i ne bi ga mijenjala ni za cijelu vječnost bez nje... Mazice, volim te jako...
Prestrašno...ne mogu ovo uopće komentirati... Pretužno, koja ružna subina,ali eto barem je imala nekog tko ju voli u tim zadnjim danima. Ti si joj ipak pružila utjehu.
Jako mi je zao zbog Maze. Pratila sam njenu i tvoju pricu i nadala se da ce zavrsiti sretno. Jedina utjeha ti moze biti da je Maza sad na sretnom mjestu, a ti pak znas da si ucinila sve sto si mogla, i vise od toga. Zivot je nazalost takav, ne znam zasto, mrzim kad se zlo dogodi neduznim stvorenjima. Maza te je izabrala i sigurno je znala koliko si ju zavoljela i koliko si se borila za nju.
hvala vam ljudi... trenutno mi nije dovoljno što sam dala sve od sebe da joj pomognem, kad osjećam da sam možda trebala više... trebat će mi vremena da se sredim, i da to prihvatim kao nešto što se, eto, moralo dogoditi... ali zato vjerujem u to da ćemo se opet sresti jednog dana...
milas, mislim da Maza zaslužuje svoje stalno mjesto na našem forumu, pa je selim u razne teme, gdje ćemo je se moći barem tu i tamo prisjetiti. tamo su već dvije teme naših pokojnih mališana, pa kad se, dao bog što dalje u budućnosti, skupi dovoljno preminulih otvorimo i novu temu samo za to.
hvala što tako misliš... ime ne znam koje... nije bitno, daj ime kakvo želiš... ili koje padne na pamet ljudima s foruma... ili jednostavno neka bude Maza... baš sam nemaštovita.
