Prije 5 tjedana umrla je naša kuja Grofica,u dobi od 21,5 godina.Da,rođena je 1986.U našem stanu zavladala je tuga.Izgubili smo četvrtog člana obitelji.
Ja sam svaki dan nekoliko puta plakala,moj muž je postalo pretjerano šutljiv,naš sin Stjepan,koji ima 9 godina,postao je mrzovoljan,nezainetesiran za školu,nije htio biti sam u stanu"prije nikad nisam bio sam,uvijek je sa mnom bila Grofica."
Nakon dva tjedna depresije otišli smo u Noinu arku i posvojili smo Arnu.
Nevjerojatno je draga,umiljata,nježna.mazasta i skromna i nezahtjevna.Jedino zahtijeva da je stalno mazimo.
U početku se jako bojala,drhtala je,držala rep podvijen.Otrpjela je kupanje i sušenje fenom,samo da nam ugodi.Nije lajala ni cvilila,mislili smo da je nijema,ali nam to nije bilo niti najmanje važno.
Prvu večer spavala je uz naš krevet,malo na mojoj strani,malo na suprugovoj,a mi uglavnom nismo spavali,naizmjenično smo je gladili po glavi.
Drugi dan,kad je čula zvono na vratima,zalajala je,a kad su u stan ušli gosti,sakrila se iza mene.
Od tada stalno laje na zvono,a ako Stjepan krene otvoriti vrata,gura se i zaštitnički postavlja ispred njega.Iako je srednje velik pas,ima duboki glas kao doga.
U šetnji se boji jakih i naglih zvukova i odraslih ljudi,osobito muškaraca.Osim toga,panično se bojala izaći na balkon,usudila se tek prije tri dana.
Pretpostavljamo da je bila zlostavljana,ili držana na balkonu,ali o tome ne mogu razmišljati jer dobijem napad nemoćnog bijesa i mučnine.
Uglavnom,uklopila se savršeno u našu obitelj,prihvatila nas je kao svoj čopor.
Zna da je volimo i da je s nama sigurna.Stalno traži da je mazimo,a mi joj rado udovoljavamo..Izabrala je mjesto za ležanje preko dana,strogo pazi da joj ni vrh repa ne sklizne s tepiha na parkete,i shvatila gdje treba spavati preko noći(naravno,uz peć,gdje je najtoplije).
Donijela je opet veselje u naš stan i pruža nam ljubav kakvu samo pas može pružiti.
Jedna moja prijateljica je rekla:vi ste naprosto obitelj koja nije kompletna bez psa!