evo, obećala sam stavit slike mog psa na njegov rođendan. za one koji ne znaju, prošlo je 6 i pol mjeseci od kad je moja mala ljubav uginula, od kad smo ga sahranili i ostali bez jednog velikog dijela svog života. danas bi mu bio 15. rođendan, eto, nije ga doživio proslavit. ali i da je, mislim da bi to bio jedan od najtužnijih rođendana zbog njegove uznapredovale bolesti. sad je već nekako 'lakše', volontiranje mi je puno pomoglo, mislim da bi još bila u teškom bolovima da nije naših štićenika. ovo je nekakva vrsta odavanja počasti posvećivanju skoro 15 godina jednom malom psu, koji je definitivno ostavio i previše traga u mom životu, i oko kojeg se sve vrtilo. on je definitivno bio centar mog i maminog postojanja..
pa eto.. da krenemo (neke slike će možda bit malo lošije jer su s moba pa..)..
prvo da se upoznamo.. ovo je moja prekrasna glavica koja je bila ljubljena svaki dan nekoliko tisuća puta. bilo u prolazu, bilo dok sam jeo, bilo u šetnji.. cmakale su me kad god su stigle. nekad govore kako sam zato i uginuo, jer su me 'potrošile'..
najdraže uho na svijetu.. klempo mali.. eto, volim 'defektne' uhice kod pasića, to mi je premedeno.. šišmiš moj..
ovako sam spavao.. nogica prek okica i zavaljotina na krevetu.. a ako se netko želi uvući kod mene slučajno, to je već problem.. ne bi se pomaknuo ni cm.. mama je često spavala na rubu kreveta ili bez pokrivača jer je on zauzeo strateško mjesto.. ja, s druge strane, nisam bila baš tak dobra da, zločesta ja bi ga pomaknula 2,5cm da mogu izvuć pokrivač i ne daj bože pokrit se..
još malo slikica spavanja.. a uho u zraku na svaki šum..
i jedna od najdražih 'uspavanih' slika.. ne znam hoće li se dobro vidjet.. al tu mi je predivan..
ovo mi je jedna od najdražih slika.. nismo ga baš previše dosljedno šišale, pa onda kad bi se šišao izgledao bi ovako.. prvi put je to bila greška frizerke, al onda smo shvatili da mu to paše.. trčao bi ko lud, stalno se lickao i grickao, kao da se uređuje poslije šišanja.. a hodao bi tak ponosno.. glava visoko gore.. iako je izgledao ko štakor.. na kraju je već svaki naš susjed mahao glavom kad bi rekle da ide na šišanje.. već sam očekivala peticiju.. al ak to mog psa čini sretnim, mogu me i na sud dat.. što je najbolje, kad bi ga tak, popularno zvano, 'oderale' obavezno je imao majčicu prek noći jer mu je bilo hladno.. beba moja mala.. taj nebi postao pravi pas ni da je 30 god doživio.. mala moja razmažena srećica..
sad malo različitih događaja.. ova slika je slikana za prošli božić, malo božićnog duha.. sve je bilo ok dok se nismo počele smijat kak blentavo izgleda.. onda se demonstrativno pokupio leć na jastuk.. kao težak život.. i durio se otprilike sat vremena.. prgavac mali.. al kak je medeni bio..
ovo je prvo i zadnje kampiranje.. kako je uživao.. sve travica oko njega, toplo predivno vrijeme pa smo ga močili da mu ne bude vruće, puno mjesta za istraživat.. al zato se pametnjaković instaliro ispred šatora.. poza 'pas čuvar'.. da, to je dugo trajalo..
evo, da vidite i kak je to famozno čuvanje šatora završilo.. vrlo brzo.. nekako mu šator valjda nije bio previše važan za čuvat.. pa tako, čim smo mi sjele u blizinu njega, gdje je znao da smo blizu, zakrmio je ko mali premoreni pesonja.. a ta noć mi je bila predivna.. spavale smo mama, on i ja u šatoru. pa se malac razvuko tak da je mene dirao s nosom, a mamu sa stražnjim nogicama.. tek tolko da smo obje na okupu..
ovo je na moru, u prelijepoj napuštenoj uvali na pagu.. ova slika mi je posebno draga. to je bilo zadnje njegovo ljeto i bio je sam sa mnom.. već je bio potpuno slijep pa ga nisam puštala da hoda po nepoznatom bez povodca ili barem nadzora.. nevjerojatno je teško gledat svog psa, velikog istraživača, kako se udara o stvari.. a on nikad nije pokazao da ga to smeta. kad bi se slučajno i lupio sam je nastavljo dalje sa jednakim entuzijazmom.. a meni srce popola.. jako je hrabar bio taj mali pas.. uglavnom, ovo je na plaži. ja sam ga tih par dana kontsantno nosila na rukama, išao je svugdje sa mnom da nikad ne bude na nepoznatom, nisam na plažu išla prije 6 popodne da ne mu ne bude prevruće.. i nevjerojatno mi je drago da sam dobila priliku biti tako povezana sa svojim psom. bili smo mi povezani naravno ko prst i nokat i inače. al ovo je bila situacija gdje je on trebao mene a ja bila zahvalna što mi je pružio tu priliku. ajme kako mi to fali.. ajd da sad ne krenem kvragu.. uglavnom, moje malo slijepo istraživačko pseto..
ova slika je slikana prije, dok još nije bio skroz slijep.. na jednom od 'slučajnih lutanja' pri povratku s mora.. otkrili smo slučajno to jezero, nije bilo žive duše, a moj mačak lud od mirisa i doživljaja..
i na kraju, najdraža slika ikad.. i svaki put me rasplače.. jer imam osjećaj da je tako blizu da ga mogu dotaknut.. a ne mogu.. to je stvarno bio jedan predivan pas..
eto.. to je to.. žao mi je da nemam nekih ranijih slika za pokazat vam ali tad još digitalni fotići nisu ni postojali pa su mi sve slike po albumima..
uglavnom, ovaj pas je imao savršen život.. svaki dan kuhano (nije htio kupovno nikako), piletina bez kožice zmiksana sa kuhanom mrkvicom i peršuna malo, ponekad kap maslinovog ulja..
spavao je u krevetu uvijek pored čovjeka. a imao je nevjerojatnu sposobnost tak se priljepit.. sjedim na kauču i on traži gore. i sve ok, al kad se on popne gore sorry ja vrlo uskoro završim na podu s leđima naslonjenim na kauč tak da me može osjetit.. a on naravno razvaljen kolko je dug i širok.. i ja njemu 'ne, ne, dole lezi na fotelju, ne asko, ne'.. i sam tak ponavljam par minuta sebi u glavi valjda jer se odjednom zatičem na podu u ranije opisanoj pozi.. kaj se dogodilo, kad sam ga digla, kad me zguro dole, ja pojma nemam.. u biti evo i foto dokaza..
svako jutro i svako veće bio je obavezan 'gmaz' (as in gmaženje - maženje) a naravno skakale smo i mama i ja kad god bi se on malo slađe protegnuo.. pa nemreš mu odolit.. al ovo je bilo obavezno.. i kad mama krene slagat krevet, stavi plahtu, e onda on hop gore, i krene ronit po plahti.. baš se naserava da g moraš dirat ak hoćeš krevet namjestit.. a ujutro, ajme, čim skuži da sam se digla, najmanja naznaka, juriš na mene i liže me po faci dok sam još previše uspavana da se mogu kvalitetno obranit..
fora nam je bila i 'pusa bez juku' (pusa bez ruku).. ja ga cmačem u obrašćić a on me pokušava dohvatit.. i onda kažem taj izraz a on se krene namještat obrazom prema meni i gleda me onak kutom oka, cilja.. a ja ne smijem držat ga rukama.. ajme sreće kad uspije pogodit..
što se njegove bolesti tiče, to ne želim nikome i neću puno o tome.. dobro, zahvalna sam što sam znala da mu se bliži kraj pa ajde, ako je to uopće moguće, uspjela sam se pripremit na to.. uspavale smo ga jer ga je boljelo. a nije bilo šanse za oporavak. i on nam je dao 'odobrenje'. ja sam bila s njim, uginuo mi je na rukama i svaka osoba koja bi me uopće pokušala odvratit od toga mogla je zaradit samo udarac. ozbiljno, nevjerojatno sam zahvalna što sam izvukla iz sebe dovoljno snage da to napravim.. ja sam bila pored mojeg psa i on je znao da smo mama i ja tu i sigurno se manje bojao. nevjerojatno mi je vjerovao kad je bio neki problem, uvijek bi meni išao kad bi ga neš bolilo i ja sam to hendlala. i eto, prošli smo i to zajedno.. uginuo je jako mirno i dostojanstveno kako je i zaslužio i vjerujte mi, to nije tako strašno kako vam se može činit. kad vidite svog psa opuštenog na stolu kako nije bio opušten već jako dugo od bolova (a vi niste primjećivali tu razliku jer je bolest napredovala polagano) nekako vam padne kamen sa srca i znate da ste dobro napravili.. uglavnom, moj pasić sad mirno spava, maćuhice žute i ljučibaste (greška je namjerna) cvjetaju na njegovom grobu, a ja, eto, ne znam ni sama šta..
Eh, hella... Nije da ne citamo Askovu pricu, ali na ovakav post nije lako odgovoriti... Pogotovo kad covjek ima i svoje uspomene... Ali, sve su to lijepe uspomene i samo potvrdjuju izreku da je ipak bolje voljeti i izgubiti nego nikad ni ne voljeti.
Istina sta Ana kaze, to za uspomene. Kad sam ovo procitala sjetila sam se svog psa koji je uginuo i stvarno mi je bilo tesko ovo komentirati. Iako je ovo izlizano, istina je; uvijek ce ti biti u srcu i zivjeti u uspomenama.
bez brige, nisam ni očekivala neke reakcije.. čisto jer nisu ni potrebne.. ovo je bilo više ovako za moju dušu.. a tema koja uključuje smrt psa je uvijek dijelom tužna. pogotovo ljudima koji su gubili životinje. kad ljudi imaju zdravog, mladog psa mogu razmišljat kak će to bit, ali ne znaš, ne može se ni zamislit kak je to kad se to zaista dogodi.. ne mora bit ni pas, mačka, ptica, bilo koja životinja za koju si bio vezan..
dobro, da budem fer, ja nisam općenito tužna.. dijelom jer si to ne dopuštam, nema svrhe, ja sam svoje isplakala.. dijelom jer nisam depresivna osoba i ne uživam u osjećaju tuge.. a dijelom jer sam vidjela kako druge životinje žive. to mi je jako pomoglo. prvi put kad sam došla na veterinu i vidla te pse.. i samo ih pokušala usporedit sa svojim psom, odmah je bilo nekako čudno lakše.. da ne kažem koliko mi je aska pomogla. zaista, psi osjete sve, i tisuću su puta bolji od ljudi. naravno, u roku sekunde kad mi se malena izvalila pod nogama i kad sam čula kako se zove, suze su bile u očima.. nevjerojatno mi je drago da je udomljena kod jedne divne cure i da joj je prekrasno..
evo, mogu reći da danas ne osjećam neku tugu. mogu se u sekundi dovest do suza ali to je više osjećaj nostalgije nego tuga ili žaljenje za napravljenim.. svatko tko je izgubio životinju zna zbog čega plače, to je individualno, ja imam par scena koje ne mogu iz glave izbacit, neki njegov pogled ili reakcija, i svaka je povezana sa nečim što je za mene napravio.. sjećam se recimo kako je režao na doktora koji mi je jednom prilikom došao u kućnu posjetu, štene od par mjeseci reži na doktora koji me pregledava.. isto tako, taj koji je išao mog psa taknut se sa životom mogao odmah pozdravit, agresiva teška (s moje strane mislim).. da, fali mi moje malo žuto klupko stalno, i nisam ista osoba koja sam bila dok je on bio živ, ali više se sjećam dobrih stvari. kad je uginuo tek sjećala sam se samo te bolesti i kako ga je boljelo i tog njegovog neveselog raspoloženja. a sad se više prisjećamo njegovih ranijih, sretnijih dana. i to su divne uspomene, koje ne bi mijenjala za ništa. tata je znao reć 'nikad više psa, ovo je prevelika tuga'.. da, je, fakat je grozno, ali to ne znači da njegova smrt boli više nego što me sretnom čine silne godine uz njega. imala bi psa opet, i jednako se smijala uz njega i jednako ga voljela (ne jednako, drugačije ali jednako jako mislim) i znam da će jednog dana opet boljeli, al to vrijedi toga..
eto, ak imate svoja iskustva, podijelite ih.. ne smeta.. i nije mi teško pričati o tome.. možda ovo jednog dana postane topic o izgubljenim malim srećicama.. nadam se, što kasnije.. :)
Tvoj Asko je bio jako sretan pas. Nadam se da će uskoro doći vrijeme kad ćeš moći pružiti isto toliko sreće nekom drugom psu. Svi zaslužuju tako lijepi život.
o, hoće, hoće.. pas mi jako fali.. i moj pas ali i pas općenito.. komunikacija sa psom, baš to, da se ujutro probudim i da je netko u deliriju zbog toga.. mama isto prelazi polako na moju stranu, iako je tvrdila da joj je asko zadnji pas, da ona više nema živaca za to.. rekla sam da ću joj pustit jedno ljeto na miru (ljeta s askom su bila jako teška jer nije znao ostati sam pa bi grebao i lajao. s takvom situacijom nemremo u privatni smještaj, nemremo u hotel, nemremo nigdje pa je to bila fakat muka. a ostavljat psa u hotelu ili negdje.. ne znam, nisam ziher da bi to mogla.. ne znam kakav bi to hotel trebao bit.. dobro, asko je bio pudlica, nije to takav pas za ostavljat okolo.. al nekako, nisam baš ziher kaj mislim o takvim mjestima).. al onda.. još ak ta kuća uspije.. pas obavezno.. ak je kuća onda i dva.. :)
Hela pročitala sam tvoju tužnu priču i znam koliko je to bolno,jer moji prvi pas je uspavan sa 15 godina.Sada gledam moju Piku koja je navršila 13 i ima velikih problema sa srcem nogama i nosim je uz i niz stepenice ali mi se nedamo jer je kod mene samo pet godina i želimo biti još zajedno.Drago mi je da si bila sa njim do samog kraja što ja velim svakom vlasniku da ga ne ostavi bez obzira koliko je to nama bolno,a nama i njemu je to posljedni oproštaj.
__________________
Sto se vise druzim sa pesima sve manje volim ljude
ma da, to mi je super kad čujem.. uspavao čovjek psa jer je pas npr oslijepio.. pa pobogu pa nije mrtav ak je slijep.. ja sam isto aska nosala svugdje i nije bilo šanse da ga zbog toga uspavljujem.. najbitnija stvar je čista savjest.. liječiš psa dok možeš, brineš se za njega/nju najbolje što znaš dok to ima smisla i na kraju se oprostite kako taj pas to zaslužuje.. nadam se da će pikica poživit još dugo dugo, a ne sumnjam da i ona to želi.. uostalom, koji od naših pasa nema divan život.. ja sam znala govorit da bi mom asku najgluplja stvar na svijetu bila umrijet..
mene dosta ljudi 'savjetovalo' da ga ostavim kod veterinara na uspavljivanju.. ma nije bilo te šanse.. šta sve ljudima neće na pamet past.. to mi je divno, ok svatko se vodi po svojim osjećajima, ali kad mi kažu da oni to ne mogu gledat, da je to preteško.. a kak je tom psu tek pobogu!? kod veterinara je, koje svi psi mrze, boji se, boli ga, nema se snage branit, a njegove mu gazdarice nema.. da, mora da je njemu to valjda zabavno! ma nikad si ne bi oprostila da nisam bila tamo.. nikad, nikad..
Meni je grozno kak ljudi razmišljaju. Obično kad netko dođe kod nas i pita kolko Hari ima godina i ja kažem 14, slijedi komentar "Aha, uskoro ćete ga morati uspavati. Znate s tak starim pesima su vam samo problemi...." I onda počinju čitave litanije o psećim zdravstvenim problemima tak da ja steknem dojam da iskreno žele da mu se nešto od toga dogodi, samo da bi ja vidla kak je to. I uopće nitko ne razmišlja kak se vlasnik psa osjeća kad mu se tak nešto priča.
aha.. meni je veterinar godinu dana prije askove smrti rekao da će on uskoro 'riknut'.. mama je uletila da lika ne zviznem.. naravno, od tad nam nije više bio veterinar..
a tetak moj predragi, koji mi je psa i donio i koji je aska obožavao (i asko njega), koji je kupio sebi pudlu nakon aska jer se nije mogao nadivit koliko je moj pas divan i dobar i bla bla, pazi kaj mi je on reko.. zadnje ljeto, moj pas slijep skroz, svugdje ga nosim na rukama jer ne poznaje prostor, stalno je uz mene, sve mu ja dajem iz ruku, nisam se od njega ni minutu odvojila.. kaže on meni kao, 'ma muka je to, vidiš kak je to teško, tak kad je pas slijep, sve moraš za njega radit, lakše bi ti bilo uspavat ga, ja ću svog sigurno, čim krene obolijevat'.. meni živci na 1000, skuliram se malo (ipak je rod) i krenem s onim 'pa nije mrtav ak je slijep, a da mi je teško bit uz njega ne bi psa ni uzimala u početku'.. nastavi on dalje po svom..
e onda sam pukla.. reko 'ček malo, pa i deda mi je slijep, da i njega za ruku pa kod doktora? ček, kaj nije tebi mama imala mrene? si i nju trebao uspavat? kaj treba ubijat djecu kad se rode slijepi jer, eto, muka je to.. preporučila bi ti iskreno da me ovaj tren pustiš na miru, svom psu radi što hoćeš, ionak ste ga uzeli za šminku i uništili ga totalno, vjerujem da bi pas svojevoljno prihvatio eutanaziju kak ste mu divni gazde bili jer niste htjeli slušat, bili ste prepametni za to.. a sad budi pametan i ostavi i mene i mog psa s mirom dok fakat nisam poludila. ti takav odnos kakav ja sa svojim psom imam možeš samo sanjat.. a ja ću mirno spavat noću kad on ugine, jel to možeš reć za sebe?' taj tren je ušutio i nikad više to nije spomenuo..
eto, javila sam se s jednom idejom i uspjela napisat roman prije neg sam to uopće spomenula.. :) uglavnom.. mama i ja smo napravile jedan velik korak jučer.. možda vama tak neće izgledat al.. bile smo na izletiću i treba neš pojest. sjednemo u konobu neku i nema niš pametno za jest.. snimimo mi lignje.. ne jedemo lignje od kad je asko uginuo jer je jedino to htio pred kraj pojest, mirisalo mu ulje pa je jedino za to imao tek.. to je zadnje pojeo.. tako da na miris lignji obje krenemo slinit (iz očnih dublji, bez brige.. :)).. uglavnom, ne bi ni ona ni ja lignje, strah nas je da se ne zbediramo.. i reko ja, daj, bježi, idemo lignje uzet, i to obje'.. i stara se složi.. i tako nas dvije, prve lignje jedemo od kad je asko uginuo, i ni suze jedne nije bilo..
eto.. napreduje se.. moram priznat, iznenadila sam se..
evo.. danas je točno godinu dana od kad smo uspavale mog malog pasića.. pa reko, ajd da se i to obilježi.. kad razmislim, skoro je i vrijeme točno, al ne bumo sad išli predaleko..
nemrem vjerovat da je prošla cjela godina da moj Asko nije s nama.. nekako mi prije paše da je nekih 6 mjeseci maximum prošlo.. ma ni tolko..
ali, evo, godinica je iza nas.. kad razmislim što se promjenilo, ništa.. još uvijek mi fali, još uvijek je on taj koji je mjerilo svim drugima.. ali dobro, lakše je.. onako, fali mi ali na neki pozitivni način..
nisam mislila da će cjela godina proć a da ja neću psa imat.. kako sam rekla, ja sam zrela, majka zrije polagano ali sigurno.. i bit će tu još jedan takav blentavac.. ali nikad kao Asko.. niti to želim..
danas me baš neka nostalgija pere.. zadnjih mjesec dana zapravo.. ko da mi ovaj zrak vani miriše na to doba, ne znam.. al baš mi sjećanja naviru češće i jače nego inače.. a istovremeno prvi put nisam plakala kad sam bila na njegovom grobu.. sjetila sam se neki dan kak je znao provalit u kupaonicu ak bi predugo prala kosu i popet se na kadu.. taj pas zaista nije sekunde mogao bit bez čovjeka.. pa sam se sjetila njegove prve ljubavi, male lune koja je uginula davno prije njega, i kako je blentav bio kad god bi je sreo.. i tak.. sjećanja idu, vesele me a ujedno mi fali to društvo psa, taj priljepak ljudski, dosada i napor.. :)
evo, to je to, samo sam htjela neš napisat da ostane zabilježeno.. ne znam.. za kraj vam evo slikica grobića mog malca.. nevjerojatno ali cijelo dvorište je već prestalo cvast a moj malac još širi latice.. mama i ja smo se zafrkavale da ni u grobu nemre bit na ograničenom mjestu neg se mora širit.. :) ko što je godinama radio u krevetu.. eto.. to je to.. :)
Tek sam danas otkrila Askov topic i procitala ga onako u jednom dahu tj. s prekidima za brisanje suza i puhanje nosa. Tvoja i Askova prica je takodjer i moja i Linina prica. Tvoj tetak = moj ujak. Psa bole ledja pa bolje ga je uspavati. To smo kasnije rijesili akupunkturom kod divne dr. Alme Marukic. Preporucam svakome, djelovalo je gdje lijekovi nisu mogli! Askove lignje = pecena prasetina. Zadnjih sest mjeseci je jela samo pecenu prasetinu i pirjane tikvice. Kupovala sam polovice odojka i pekla samo za nju, pakirala obrocice u skrinju. Nije ni minutu bila sama zadnje dvije godine. Uvijek smo ili ja ili moj muz bili kod kuce i pazili ju. A kad je imala 3 "mozdana udara" pa joj se glava iskrenula skroz na ledja, nije mogla odrzati ravnotezu, jesti, piti ni lezati, provodili smo doslovno dane i noci noseci ju na rukama, masirajuci vrane misice, hranci na zlicicu. Stan je bio oblozen jastucima i pokrivacima da ne udara u zidove. A ona se borila svim snagama da prezivi. I oporavila se, samo je postala drugacija, sva nemirna i jako ozbiljna. Pocela je venuti. Nije htjela van, piskila je po stanu, nekad na svoje mjesto, a nekad bilo gdje. Sve je bilo podredjeno njoj. Zadnjih godinu dana nije prosla jedna noc da se barem dvaput ne ustajemo da ju namirimo i uspavamo, da obrisemo pisalo s parketa, da hitno damo jesti u 3 u noci. Pa cisti tumor rivanolom, pa cisti lojne zlijezde... A kad je umrla, umro je i dio mene. Hella, ono sto si rekla da ti fali tvoj pas, a i pas opcenito, tako dobro razumijem. Tvoj Asko je jedan jedini na svijetu, i uvijek ce ti nedostajati, i uvijek ce biti nezamjenjiv i nenadoknadiv, dokle god se jednog dana opet ne nadjete. Ali ima nas ljudi koji volimo pse i trebamo pse u svom zivotu pa makar oni nisu Asko ili Lina. Tako sam se ja zatekla kako kao neka ludjakinja trcim po parku za tudjim psima, pricam s njima, ginem za njima od silne potrebe da nekom malom sugavcu pruzim ljubav koju vise ne mogu pruzati Lini. I ovo nase volontiranje je prava terapija. Kad vec ne pozemo pomoci nasim pokojnim i najdrazim, mozemo pomoci drugima. Uglavnom, malo sam se izgubila pisuci sve ovo. Nadam se da ti ne smeta sto sam opet gomilu stvari o Lini ubacila u pricu o tvom Askicu, ali eto, zapravo sam ti htjela reci da te totalno razumijem, i da me strasno dirnula njegova prica. A ti znas da si mu pruzila sve sto ziv covjek moze pruziti svom psicu, znas koliko si se dobro brinula o njemu i bila uz njega do kraja, a sada se mora prezivjeti i zivjeti bez njega, do jednog sretnog dana jer, all doggies go to heaven...
bez brige, ne smeta ni najmanje tvoja pričica o Lini.. ja sam nekako i zamislila da ljudi ovdje izmjenjuju svoja iskustva sa igubljenim ljubimcima.. hvala bogu pa nas je još malo..
da, i ja sam se noću dizala.. čujem capice po parketu, u najdubljem snu mogu bit ali ih čujem, i ajmo dizanje.. kako su mu doktori dali kupovnu hranu prilagođenu za bubrege da jede, a moj malac je bio jako izbirljiv i nije to htio jest, morala sam ga na ruku hranit.. i samo je od mene uzimao.. sjedim na podu, hrana mi u ruci i satima ga nagovaram 'ajde asko još malo, ajde još sam zalogaj, ma bravoooo, to je moj pas'.. s tim da smo odustali pred kraj s tom hranom.. što da ga mučim da jede nešto što mrzi a ne pomaže mu.. pa je dobivao samo ono što je volio.. pa opet capice, ustao se a ne vidi i lupa se.. pa ja za njim dok god on želi hodat, pazim da se ne udara.. nigdje nisam išla, nigdje na kavu barem.. zadnja tri mjeseca sam se vidla s dečkom samo i isključivo kod mene doma da malcu ne falim.. i jednostavno, koliko se god sjećala tih loših stvari, znam da mi nije bilo teško to sve radit jer bi ipak popodne, kad bi popapao, lego na mene, glavicu mi ispod brade stavio i tako se satima mazio.. a ja ga grlila i ljubila i pričala s njim..
i još nešto što mi je nevjerojatno značilo.. mama je uvijek bila slaba karika, ona mu uvijek sve da, popusti u svemu.. ja ne, ja sam bila 'autoritet' u kući.. ono - teški autoritet moš mislit al kad bi ja rekla dosta (pa ponovila to još 6 puta :)) bilo je dosta.. i kad god bi bio bubani išao bi meni, ja sam ga kod veta vodila, na mojim je rukama uvijek bio.. i pred kraj je totalno o meni ovisio.. i znam da je znao koliko sam ga obožavala.. u mene je gledao ko u boga, ja sam mu mogla govno dat i on bi ga s guštom pojeo.. ak je od 'joni' onda je posebno fino stil..
i jako sam se iznenadila kad je uginuo.. cjeli kvart ga je oplakivao.. moj dečko, koji nije 'mali pas' tip, čak i on je u komi bio jer aska više nema.. susjeda mi se rasplače, susjed stalno 'ma asko je bio jedan jedini', drugi susjedi 'vaš pas je opičen ko i cjela vaša familija'.. a sad, sad puknem od ljubavi nad bilo kojim psom.. imamo susedicu, jazavčarku malu, koja je aska obožavala, a i asko nju.. velika ljubav.. kad nju vidim rastopim se.. a mala odmah pada na leđa, ne da se odvuć.. užasno mi fali da neki pas ovisi o meni, da opet imam taj odnos gdje ja nekome trebam i gdje netko vjeruje u mene do bola, gdje komuniciram pogledom i osjećajima.. mislim, ne znam kako bi to uopće objasnila.. ima tisuću primjera.. na primjer asko leži pored moje mame i maze se i mama zove mene da se mazim a asko izvodi takve poze da nemreš odolit.. točno kak mama priča on mene mami da dođem.. a ja se pravim luda s rečenicama 'a gle kak si ružan, a ne volim te uopće' i ignoriram ga.. a on samo još jače, pa na leđa, pa se proteže, pa vamo pa tamo.. i onda kad poludi, onda uho u zrak (što je meni bilo n e o d o lj i v o) i zamjauče od očaja.. i ja padam na pod, izljubljujem ga do granica ukusa, a nema ponosnijeg psa od njega.. to mi fali, ta komunikacija s psom..
da se malo maknemo do depresije, dakle i vi ste iskusili čudne poglede mesara? dođem u mesnicu, teleću potkoljenicu molim, al mi na tri djela odrežite, tak da je jedan komad manji od ostala dva.. i sad vidiš čudni pogled mesara, i slijedi, za psa mi je.. za psa! ajme čudnog li čuda.. obavezno smo dobivali 'pa ni ljudi se tak dobro ne hrane', 'gosodična, ste vi normalni' i slično.. a ja se smješkam njima u faci i zamišljam kak će se moj malac popodne počastim, uzet kost veću od njega, širom raširit prednje šape i ugazit se u hrani.. a onda kreće moje mučenje, kad se tak obždere i nemre hodat i sam bi spavo.. onda je payback time za njegov jutarnji napad jezikom mene dok sam slaba i nemoćna.. onda ja njega krenem ljubakat i izazivat, a pomaknut se nemre i sam me gleda ispod oka i potmulo režucka tipa 'pusti me na miiiiruuuu'.. ajme, kako sam grozna gazdarica.. a nedo bog da se maknem, onda se dovuče k meni i traži još..
da, zločesta ja bi ga pomaknula 2,5cm da mogu izvuć pokrivač i ne daj bože pokrit se.. 
Askicu!
