Evo da ja nastavim ovaj svoj monolog... Nadam se da ce nekome pomoci.

Gotovo svi koji su udomili odraslog psa su se u jednom trenutku nasli na rubu zivaca, pitajuci se sto im je to zapravo trebalo... Meni je bilo tesko prvi put, s Malenom, a s Wendy bilo puno lakse, jer sam vec znala da je to samo kratka, prolazna faza. Medjutim, ljudi koji to ne znaju u takvim trenucima odustaju, izgube strpljenje, vjeru u sebe i svog novog psa, razocaraju se, vrate zivotinju. Nije to meni uopce neshvatljivo, ali ja sam to prosla vec dvaput, i sad sa sigurnoscu mogu reci da je to stvarno samo faza. Da, to prodje, i poslije sve bude u redu - ma i vise nego u redu! Bude savrseno...

Livia nam se nesto slabo javlja u zadnje vrijeme, ali znam da je njezina Bonnie isto primjer psa koji se u pocetku cinio izrazito tezak, a danas je primjer prekrasne komunikacije izmedju psa i vlasnika. Setali mi s njima par puta, Bonnie je jedna prekrasna, mirna, pametna pesica, koja izgleda kao da razumije svaku Livijinu rijec. A prvih dana su obje bile na rubu ocaja od nerazumijevanja i zbunjenosti - pisala nam je Livia o tome u Bonicinom topiku, ako se ne varam...

Odrasli pas koji dodje u novu obitelj nema onu stenecu otvorenost prema svemu i bebastu blesavost, s kojom stenci sve dozivljavaju kao igru. On mozda vec ima neke svoje navike od ranije (lutanje, kopanje po smecu...) i ne smijemo ocekivati da one nestanu cim pas stigne u novi dom. Pa mnogi od njih nikad u zivotu nisu imali pravi dom, kako bi znali razliku izmedju donedavnog lutanja ili zivota u "sirotistu" i ovog novog, obiteljskog zivota?!
Oni uopce ne razumiju da je ovo novo stanje stvari nesto trajno, da su ovi novi ljudi oko njih sad stvarno njihovi ljudi, oni ne znaju da se nece mozda vec sutra nekamo seliti ili opet naci na cesti... I nema nacina da im to objasnimo rijecima, kad oni nase rijeci ne razumiju. Jedini nacin da im pokazemo da je ovo njihov dom, i da je to zauvijek, jest da im damo dovoljno vremena da to sami shvate. Treba im par mjeseci da zaborave lutanje, spavanje na otvorenom, igranje u parku sa svakim tko naidje, odlazenje i dolazenje kad hoces i kud hoces...

Rutina spavanja, jedenja, setanja i, opcenito, zivota u obitelji je nesto sto novi pas mora steci s vremenom, i tu nema instant-rjesenja. U pocetku mu samo moramo pokazivati da ga volimo i da ga zelimo kraj sebe, hvaliti ga kad napravi nesto sto nam pase, i ne prejako spotati kad nesto zasvinji (ne zelimo ga uplasiti u vrijeme kad tek izgradjujemo povjerenje!). 

Stene je beba, mali blesavac-veseljak, ali i velika briga, i za odgojiti ga treba upravo toliko vremena koliko njemu treba da odraste. Pubertet postoji i kod pasa, i nije za zanemariti ga...  Odrasli pas je to vec prosao, ali za njegov (pre)odgoj treba isto toliko vremena - samo je pas pritom nesto manje zahtjevan. Moze ostati sam doma par sati bez problema (nakon pocetnog privikavanja), ne piski i ne jede svakih pola sata, ne grize sve oko sebe dok mu rastu zubici. Ali ga je lakse uplasiti, treba strpljenja i vjere za zadobiti i zadrzati njegovo povjerenje, treba uvijek biti dosljedan.

Pseca skolica je zgodno rjesenje i za mladje i za odrasle pse, ali ne treba u nju krenuti sa psom koji jos uopce ne kuzi sto se dogadja s njegovim zivotom - treba mu prvo dati vremena da se opusti u novom domu, a onda lijepo mirno krenuti na tecaj uciti neke stvari skupa s njim... Kazu da za skolicu nikad nije kasno, pa je bolje ne poceti psa forsirati s novim situacijama prerano. 

Pas je tek stigao u novi dom, i jos mu nista nije jasno. Sve mu je novo, cudno, vi ste mu cudni, vase stvari su mu nepoznate, vasa kuca jos nije njegov teren. Ljudi koji ga okruzuju su zanimljivi, djeluju prijateljski, setaju ga, daju mu hranu - lijepo. Ali tek s vremenom ce ti ljudi postati njegova obitelj, a ovaj prostor njegov dom. Dajte mu vremena!

VISNJA wrote:

---

...ili još bolje uzmite dva, jednog odraslog i jednog štenca i sami se uvjerite u različitost pasića. 

 

---

He he, ovo ti je odlicna ideja! Za malo stene nema boljeg drustva od njegove brace i sekica, i mame da ih odgaja kako samo mama zna... Ako nema mame, drugi odrasli pas je isto dobra zamjena, jer se stenac sam medju ljudima zapravo dosta tesko snalazi, i puno lakse uci od drugog psa nego samo od covjeka.

Joj Visnja, super si
Dakle, rijesili smo dilemu iz naslova, mozemo zatvoriti topic!

Jel' Abra cipirana s lijeve strane vrata (trebala bi biti)? Jel' moze elektricna masinica na neki nacin nesto s tim cipom raditi - neka rezonancija ili nesto, da je to unutra zapece ili tako nesto...? Dobro, tu ima previse "nesto", ali kuzis kaj hocu reci.   Ili se samo sjeca da ju je boljelo kad su joj na tom mjestu nesto radili (cipiranje je malo bolnije od obicnog cijepljenja, iako ne jako strasno) pa ne da da joj opet to dirate. Mozda...

Inace, slazem se sa svime, bas je tako kako kazes. Ocito svi prodjemo te faze, a ljudi koji uzmu stene zaborave kaj im je mali sve radio po kuci od piskenja i promjene zubica pa dok je prosao pubertet. Nekako malima lakse oprastamo, izgleda. Stencu damo godinu dana da odraste, a odraslom ne damo isto toliko da se udomaci. A bez toga ne ide.

sljiva wrote:

---

...samo sam htjela reći da je možda puno intenzivnije to prvo razdoblje prilagodbe s odraslim psom, ali mislim da kraće traje nego sa štencom-bonus-nema pokakanih tepiha, nema pubertetskih mušica, izgriženih stvari...

---

Pa to ja stalno tupim, a izgleda da me nitko ne slusa: NE traje krace.
Traje minimalno 6 mjeseci, i ne vidis sav taj napredak iz dana u dan, iz koraka u korak, nego tek kad nakon dugo vremena pogledas unatrag. Vidis samo neke pomake, kad su malo ocitiji. Ali nakon dvije godine se sjetis "Jooj, vidi kako ona zapravo sve zna, a kako je blesava/ splasena/ nepovjerljiva/ zbunjena bila kad je tek dosla iz Klare!"

Ne traje krace. Ne traje krace. Ne traje krace...  

Dobro, individualno je, ali ne smijemo ocekivati da traje krace. Jer traje dugo. Duze od tri tjedna, sto je otprilike prosjecno vrijeme vracanja psa natrag u Udrugu, i poklapa se s onom fazom "Ja to ne mogu, ona nece nikad nis' shvatit."

-- Edited by Ana at 21:34, 2007-04-27

Pod kraće sam mislila na neku rutinu življenja-imajući na umu štence s kojima treba proći sve i svašta, od rasta zubića do kraja puberteta-znači stalno neke promjene koje dolaze s odrastanjem i nova ponašanja o kojima treba voditi računa...
odrastao pas je to razdoblje prošao-kod njega je problem prihvaćanje nove sredine, prihvaćanje pojma "moj dom i moji ljudi", ali na bazi svakodnevnog života-znači, neke dnevne rutine-mislim da se tome dosta brzo prilagode(znači, npr.-šetnja ujutro, popodne, navečer, hranjenje u tolko sati popodne/navečer...) i da tu uglavnom nema iznenađenja i da se može očekivati da se brzo naviknu na neki ustaljeni obrazac življenja u obitelji.

Da objasnim na abrinom primjeru-brzo sam shvatila da mogu odahnuti i da me u stanu dok dođem s posla neće dočekati rastureni/popišani/pokakani stan, da ne cvili i ne zavija dok me nema, ona je brzo prihvatila da su šetnje u tolko i tolko sati, da je jelo u tolko sati, da nema žicanja hrane za stolom, da šape (i tu i tam guzicu)moramo oprati,i na toj dnevnoj, tj. svakodnevnoj bazi je sve profunkcioniralo dosta brzo. A mislim da u ime svih zaposlenih ljudi koji ostavljaju svoje životinje same doma to znači jako, jaako puno...

shvatila sam brzo i da imamo problem-no, dobro, skoro sa svim-šetnjama, drugim psima, drugim ljudima-i znala sam da tu treba vrijeme odradit svoje, što je i odradilo i radi još uvijek, ali u neke takve "navike življenja" se brzo uhodala i tu nema iznenađenja.

a ako s odraslim psom ima problema, tj. ima razvijenu "krivu" naviku, opet je neka utjeha da neće prolaziti pubertet pa tako nema šanse da razvije neku novu "krivu" naviku, taman dok si ga preodgojio do savršentva

Da, ljudi su uglavnom spremni stencu vise toga tolerirati jer je mali i sladak, a od odraslog odmah ocekuju da sve zna i slusa, a ne kuze kakav je njemu sok proci jednu tako veliku zivotnu promjenu kao sto je udomljenje.

Naravno da i stenac i odrasli pas imaju svoje prednosti i mane, a rizik postoji uvijek: ako je beba - u sto ce narasti i kako cete ga odgojiti; ako je vec velik - sto je vec prozivio i koliko ce mu trebati da se uklopi. Zato svatko od nas mora sam procijeniti za sto je spreman kad nabavlja psa.

Nasa prva kujica je imala oko godinu dana kad smo je usvojili, a pokupljena je s ceste tesko ozlijedjena i prilicno traumatizirana. U pocetku nam je bilo tesko s njom jer nismo imali iskustva sa psima, i nismo razumjeli njezine strahove, nesigurnost, nepovjerenje. Nikad nismo doznali sto je sve prosla lutajuci, a i prije toga, ali ona se s vremenom opustila, ohrabrila, shvatila da je ono strasno proslo... Vjerojatno je s vremenom i sasvim zaboravila konkretne ruzne dogadjaje, samo su joj neki strahovi ostali i kasnije - uzasno se bojala petardi, pucnjave, glasnih grupa djece - no to su stvari od kojih smo je stitili koliko smo mogli, jer smo znali da ih se boji, a sve ostalo u svakodnevnom zivotu je funkcioniralo savrseno normalno.
Ona se s vremenom divno se uklopila medju nas, naucila hrpu naredbi i trikova, i postala doslovno clan familije. Zbog toga sto je bila svjesna da smo joj prakticki spasili zivot, bila je posebno privrzena i poslusna. Uz nju sam shvatila da i potpuno odrasli pas moze nauciti sve sto treba. Dapace, vjerojatno i lakse nego mala beba, kojoj sve treba sto puta ponoviti i pokazati.

Usvajanje steneta ima tu prednost da uglavnom znate odakle je doslo, kakvi su mu roditelji (ili barem mama); ono samo je jos dovoljno maleno da tek uz vas zapravo razvija osobnost; manja je vjerojatnost da vec ima iza sebe neku traumu, koja ce ga progoniti mozda citav zivot. S druge strane, treba vam jako puno strpljenja i znanja da ga svemu naucite i odgojite kako treba.

Odrasli pas je vec "osoba" i morate se djelomicno prilagoditi i vi njemu. Ako je prosao neku dramu, dozivio lutanje, samocu, glad, zimu, kavez... on je vec jako svjestan sto mu se sve dogodilo, i neki psi se dozivotno ne oslobode straha da se tako nesto ne ponovi. Odraslima treba puno vise vremena da opet steknu povjerenje u ljude i osjete se sigurno. Ali zato itekako znaju cijeniti povjerenje i paznju koje pruzite vi njima uzimajuci ih u svoj dom, samo kad konacno shvate da je to ovaj put - zauvijek!
Samo to, dok konacno shvate - to je ono za sto treba vremena. Cesto vise nego sto im je novi gazda spreman dati, nazalost...

Bok Nemesis, dobro nam dosla na forum!

Bas mi je drago da cujem ovako pozitivno iskustvo s udomljenjem odraslog psa, a posebno mi je drago sto je to bas nasa Gituska...

Gitina prica je od pocetka malo krivo ispricana, i umjesto da se stavi naglasak na to koliko je ona drag, inteligentan, dobrocudan i prilagodljiv pas, dramatiziralo se oko njezine zivotne situacije do te mjere da je na kraju ona ispala "problematicna".
Jako mi je drago da se tako super uklopila u novi dom, i znala sam da ce ona biti super pas bilo kome tko joj konacno da pravu priliku za to!

A sto se tice papanja svega sto nadje na cesti... eh, to mozda i nece biti lako. Ona je predugo prezivljavala jeduci sto je nasla na podu, da bi sad skuzila da se to odjednom ne smije. No, Gita je jedna mala pametnica puna iznenadjenja, mozda ona savlada i tu lekciju! Javi nam ako uspije